U današnjem članku vam pišemo na temu Vahide i Petra, dvoje ljudi čiju je mladalačku ljubav prekinuo rat. Nakon trideset godina tišine, jedan telefonski poziv vratio je sve uspomene, ali ih je istovremeno stavio pred bolnu istinu da se izgubljeno vrijeme ne može jednostavno vratiti.
Prema životnoj ispovijesti koja se proširila društvenim mrežama, Vahida je odrastala u Bosni u godinama kada su se ljudi različitih vjera i porijekla svakodnevno družili. U njenoj porodici prijateljstva nisu bila ograničena takvim razlikama. Njena najbolja prijateljica bila je Srpkinja, dok je vjenčani kum njenog oca Mehe bio pravoslavac.
Ipak, kada je došlo vrijeme da Vahida bira osobu s kojom želi provesti život, pravila su se promijenila. Porodica, a posebno njen otac, nije bila spremna prihvatiti njen izbor. Granice koje u prijateljstvu gotovo da nisu postojale odjednom su postale nepremostive kada se govorilo o braku.
Vahida je Petra upoznala tokom jednog ljetnog boravka u Srbiji. On je bio mladić iz Valjeva, prijatan, pažljiv i drugačiji od ljudi koje je do tada poznavala. Njihov prvi susret nije izgledao kao početak velike životne priče, ali su se osjećanja među njima brzo razvila. Petrova toplina i poštovanje učinili su da se pored njega osjeća voljeno i potpuno prihvaćeno.
Posebnu bliskost osjetila je i s njegovom porodicom. Petar i njegovi roditelji zavoljeli su njen način govora, vedrinu i odgoj. U njihovom domu nije se osjećala kao neko ko dolazi iz druge sredine, nego kao osoba kojoj su vrata iskreno otvorena. Upravo zbog toga još ju je više boljelo što njena porodica nije bila spremna Petru pružiti istu priliku.
Meho je smatrao da njegova kćerka treba ostati unutar zajednice kojoj pripada. Nije želio da se uda za mladića druge vjere, bez obzira na to koliko su se njih dvoje voljeli. Vahida je pokušavala objasniti da se pored Petra osjeća sigurno, ali su njene riječi teško mijenjale očev stav.
Nakon njenog povratka u Bosnu, njihova veza nastavila se kroz pisma, kratke razgovore i rijetke susrete. Svaki slobodan trenutak koristili su kako bi održali bliskost. Maštali su o zajedničkom domu, porodici i imenima koja bi jednoga dana dali svojoj djeci. Petrova pisma postala su Vahidino najvrijednije blago i dokaz da njihova ljubav može izdržati udaljenost.
Ali početak rata 1992. godine iznenada je prekinuo njihove planove. Putevi kojima je ranije putovala prema Valjevu postali su nesigurni, telefonske veze su utihnule, a svakodnevicu je zamijenio strah. Ono što je do tada bila komplikovana ljubavna veza pretvorilo se u borbu da se uopće sazna je li druga osoba živa.
Vahida se posebno sjećala posljednjeg Petrovog pisma. U njemu joj je obećao da će je čekati i da udaljenost neće promijeniti njegova osjećanja. Kada je njen otac odlučio da porodica mora napustiti Bosnu i otići kod rođaka u Austriju, nije imala mnogo vremena za spremanje. U kofer je stavila tek nekoliko komada odjeće, ali nije zaboravila ono što joj je bilo najvažnije.
