U današnjem članku vam pišemo na temu povrća i začinskih biljaka koje uglavnom ne traže čestu ni obilnu prihranu. Ako je zemljište zdravo i umjereno plodno, neke biljke mogu sasvim lijepo napredovati uz sunce, dovoljno vode i pravilnu njegu, dok im pretjerano đubrenje može čak donijeti više štete nego koristi.
Mnogi početnici vjeruju da se uspješna bašta ne može zamisliti bez stalnog dodavanja različitih đubriva. Kada biljka raste sporo ili izgleda slabije, prvo rješenje često vide upravo u prihrani. Međutim, više hranjivih materija ne znači uvijek i više plodova. Kod pojedinih kultura pretjerivanje podstiče rast velikih listova, dok dio biljke koji se koristi za ishranu ostaje sitan, mekan ili slabije razvijen.
Naslov da određene biljke „nikada ne treba đubriti“ ipak ne treba shvatiti sasvim doslovno. Nijedna biljka ne može živjeti samo od vode i sunca jer su joj potrebne i hranjive materije iz zemljišta. Razlika je u tome što neke kulture mogu iskoristiti ono što se već nalazi u tlu i zato im, u dobro pripremljenoj bašti, nije potrebna dodatna jaka prihrana.
U prvu grupu spada korjenasto povrće poput mrkve, cvekle, repe, rotkvice i paškanata. Kod ovih biljaka najvažniji dio razvija se ispod zemlje. Ako dobiju previše azota, mogu stvoriti raskošnu zelenu masu, dok korijen ostaje sitan ili se razvija nepravilno. Baštovan tada vidi snažne listove i pomisli da biljka odlično napreduje, ali ga rezultat ispod površine zemlje može razočarati.
Za korjenaste kulture važnije je da tlo bude duboko, rahlo i dobro drenirano. U zbijenoj zemlji korijen nailazi na prepreke, zbog čega može postati kriv, račvast ili deformisan. Svježi stajnjak neposredno prije sjetve mrkve naročito se izbjegava jer može podstaći nepravilno grananje korijena. Umjerena količina zrelog komposta, unesena ranije, obično je mnogo bolji izbor od jake prihrane tokom rasta.
Drugu zanimljivu grupu čine grah i grašak. Ove biljke pripadaju mahunarkama i na njihovom korijenu mogu živjeti korisne bakterije koje vežu azot iz zraka. Zahvaljujući toj prirodnoj saradnji, grah i grašak često ne zahtijevaju dodatno azotno đubrivo, posebno kada rastu u zemljištu prosječne plodnosti.
Ako dobiju previše azota, mogu razviti dugu stabljiku i mnogo lišća, ali formirati manje cvjetova i mahuna. Biljka tada izgleda bujno, ali prinos nije onakav kakav se očekivao. Za njih su mnogo važniji dovoljno sunca, pravilno zalijevanje i tlo u kojem se voda neće dugo zadržavati. Ipak, veoma siromašnom zemljištu mogu nedostajati drugi elementi, pa je najbolje stanje tla procijeniti prije sadnje.
Crni i bijeli luk također ne vole pretjeranu prihranu azotom. Njihov cilj nije beskonačno stvaranje zelenih listova, nego razvoj zdrave i čvrste lukovice. Kada azota ima previše, listovi mogu biti veoma razvijeni, dok lukovica ostaje mala, mekana i nedovoljno zrela.
Preobilna prihrana luka može odgoditi sazrijevanje i skratiti vrijeme njegovog čuvanja. Takve lukovice podložnije su propadanju i truljenju u skladištu. Ako je zemljište prije sadnje pravilno pripremljeno, dodatno đubrenje često nije potrebno. Mnogo više koristi donose redovno uklanjanje korova, dovoljno svjetlosti i pažljivo zalijevanje bez natapanja.
