U današnjem članku donosimo potresnu životnu priču Senide Bećirović, djevojčice koja je tokom rata u Bosni i Hercegovini nestala kao devetomjesečna beba. Njena porodica godinama je vjerovala da je stradala zajedno s majkom i starijom sestrom, dok je ona odrastala u Srbiji pod potpuno drugim imenom.
Šesnaest godina kasnije DNK analiza pokazala je da djevojka koja je sebe poznavala kao Milu Janković zapravo pripada porodici Bećirović. Otkriće joj je vratilo ime i oca, ali je istovremeno otvorilo bolna pitanja o majci, sestri i godinama života čiju pravu pozadinu nije poznavala.
U blizini sela Hajvazi nalazio se spomenik s imenima ljudi ubijenih ili nestalih tokom rata. Među njima je bilo uklesano i ime Senide Bećirović. Za njene preživjele rođake ono je predstavljalo potvrdu da je djevojčica nestala zajedno s ostalim članovima porodice i da vjerovatno nikada neće biti pronađena.
Dok je njeno ime stajalo među nestalima, Senida je stotinama kilometara dalje živjela kao Mila Janković. Odrastala je u Beogradu, išla u školu i gradila život ne znajući da ime koje nosi nije ono koje je dobila po rođenju.
Nestanak u Capardama i spašavanje o kojem postoje različiti navodi
Senida je nestala u maju 1992. godine, kada su srpske vojne snage ušle u selo Caparde. Prema podacima objavljenim uz dokumentarni film o njenom životu, tada je ubijeno ili nestalo oko 50 stanovnika tog kraja.
Među nestalima su bile Senidina majka Senada, koja je imala 25 godina, i njena trogodišnja sestra Sanda. Senida je u tom trenutku bila devetomjesečna beba. Njen otac Muhamed nije bio s porodicom, a nakon ratnih događaja nije imao pouzdane informacije o tome šta se dogodilo njegovoj supruzi i dvjema kćerkama.
Godine su prolazile bez ikakvog traga. U okolnostima masovnog stradanja i nestanka brojnih mještana, porodica je zaključila da ni djevojčica nije mogla preživjeti.
Ipak, Senida je bila živa.
O načinu na koji je spašena postoje različiti i nepotpuni izvještaji. Prema verziji zabilježenoj u službenom opisu dokumentarca „Mila traži Senidu“, jedan srpski vojnik začuo je dječiji plač među ostacima spaljene kuće. Navodno je u kolijevci pronašao bebu i iznio je na sigurno.
Ovaj detalj treba navoditi kao dio svjedočenja na kojem se temelji film, jer cjelokupan put kojim je dijete nakon nestanka stiglo do Srbije nikada nije do kraja razjašnjen.
Nakon što je pronađena, o djevojčici je neko vrijeme brinula žena koja joj je dala ime Ružica. Prema dostupnim podacima, kod nje je ostala gotovo godinu dana. Potom je 1993. godine smještena u hraniteljsku porodicu Živke i Živana Jankovića u Beogradu.
Tamo je dobila novo ime – Mila Janković.
Djetinjstvo ispunjeno ljubavlju, ali bez odgovora o porijeklu
Mila je u porodici Janković dobila dom i ljude koji su se brinuli o njoj. Odrastala je kao i njeni vršnjaci, ali je s vremenom postajala sve svjesnija da o svom najranijem djetinjstvu zna veoma malo.
Nije imala vlastita sjećanja na Caparde, majku ili sestru. Nije znala ni da je negdje u Bosni i Hercegovini njeno ime zapisano na spomeniku među ljudima za koje se vjerovalo da nisu preživjeli rat.
Kako je ulazila u tinejdžerske godine, pitanja o porijeklu postajala su sve važnija. Željela je znati gdje je rođena, ko su joj biološki roditelji i kako je dospjela u Srbiju. Odgovori koje je dobijala nisu bili dovoljni da sastave potpunu sliku.
U potragu su se uključili socijalni radnici. Istraživanje je trajalo duže od dvije godine, a trebalo je provjeriti nepotpune evidencije, povezati podatke iz različitih sredina i pronaći ljude koji su mogli znati nešto o djevojčici pronađenoj tokom rata.
Jedan trag na kraju ih je doveo do Muhameda Bećirovića. Postojala je mogućnost da je djevojka koja odrasta kao Mila njegova nestala kćerka Senida, ali su poslije toliko godina bile potrebne čvrste potvrde.
Odgovor je dala DNK analiza.
Jedan nalaz vratio joj je ime i oca
Testiranje obavljeno u Novom Sadu potvrdilo je da je Mila Janković zapravo Senida Bećirović i da je Muhamed njen biološki otac. Čovjek koji je gotovo 16 godina živio vjerujući da je izgubio obje kćerke saznao je da je jedna od njih ipak preživjela.
Njihov prvi susret dogodio se 2008. godine. Bio je to trenutak koji se teško mogao svesti samo na radost ponovnog pronalaska. Za Muhameda je djevojka pred njim bila kćerka za kojom je tragao godinama. Za Senidu je on bio biološki otac kojeg nikada nije upoznala.
Između njih se nalazilo čitavo izgubljeno djetinjstvo.
DNK rezultat mogao je potvrditi krvno srodstvo, ali nije mogao automatski nadoknaditi propuštene rođendane, prve riječi, polazak u školu i sve godine tokom kojih su živjeli odvojeno. Senida je morala prihvatiti da njena dotadašnja biografija nije bila potpuna, dok je Muhamed morao upoznati odraslu djevojku umjesto bebe koju je posljednji put vidio prije rata.
Posebno potresan bio je njen dolazak u kraj iz kojeg potiče. Tamo je vidjela vlastito ime među imenima nestalih i stradalih. Gledala je dokaz da je zajednica iz koje je potekla 16 godina vjerovala da je mrtva.
Istovremeno je počela upoznavati rodbinu, porodičnu prošlost i ljude koji su znali njenu majku Senadu i sestru Sandu. Povratak biološkom imenu nije, međutim, značio jednostavno brisanje života koji je provela kao Mila.
Oba imena postala su dio njenog identiteta. Mila je bila djevojka koja je odrasla u Srbiji, a Senida dijete rođeno u porodici Bećirović. Jedno nije moglo poništiti drugo.
Dokumentarac o potrazi koja nije završila pronalaskom oca
Njena priča zabilježena je u dokumentarnom filmu „Mila traži Senidu“, koji je režirao Robert Tomić Zuber. Film prati otkrivanje identiteta, prve kontakte s biološkom porodicom i pokušaj mlade žene da razumije dva života koja su se odjednom spojila u jedan.
Ostvarenje je prikazano 2010. godine, a na Sarajevo Film Festivalu osvojilo je nagradu za ljudska prava. Njegova snaga nije samo u neobičnom otkriću da je nestala beba preživjela. Film pokazuje i ono što dolazi poslije takvog saznanja: zbunjenost, osjećaj pripadnosti dvjema porodicama i potrebu da se pronađu odgovori o ljudima koji još nedostaju.
Senidina potraga nije završila upoznavanjem oca. Ostala su pitanja o majci i sestri, kao i o tačnom slijedu događaja nakon njenog nestanka. Ratne evidencije bile su nepotpune, svjedočenja različita, a mnogi neposredni učesnici više nisu bili dostupni.
Zato ovu priču nije moguće posmatrati samo kao nevjerovatan splet okolnosti sa sretnim završetkom. Senida jeste pronašla oca i saznala svoje pravo ime, ali ono što je rat oduzeo njenoj porodici nije moglo biti u potpunosti vraćeno.
Njeno preživljavanje istovremeno govori i o ljudskom postupku koji je napravio presudnu razliku. Ako je svjedočenje o vojniku koji ju je pronašao u kolijevci tačno, jedna odluka donesena usred razaranja omogućila je bebi da dobije priliku za život.
Godinama poslije, ta beba stajala je pred spomenikom i čitala vlastito ime. Bila je živa, ali je pred njom bio težak zadatak da prihvati Senidu koju je izgubila i Milu koja je postala.
