U današnjem članku vam pišemo na temu Mijaka – gotovo zaboravljenog srpskog plemena čije su običaje, vjeru i kulturu stoljećima čuvali u planinskim krajevima današnje zapadne Severne Makedonije. Saznajte…
Malo ko danas zna za njih, ali upravo iz tih planinskih sela potekle su neke od najpoznatijih ličnosti srpske istorije. Priča o Mijacima pokazuje koliko upornost, vjera i ljubav prema svojim korijenima mogu sačuvati identitet jednog naroda čak i u najmračnijim vremenima.
Mijaci su živjeli u slivu reke Radike, poznatoj kao Reka, a u različitim krajevima su ih zvali Rekancima, Debarcima ili Galičancima, po najvećem selu Galičniku koje je bilo kulturno i duhovno središte. Poznati su po svojoj vještini u stočarstvu, graditeljstvu, duboresima i freskopiscima. Njihov govor i običaji vuku korijene još iz vremena Nemanjića. Čuvali su Kosovski zavet, sjećanje na cara Lazara i pjesme koje slave taj sudbinski trenutak srpske istorije.

Jovan Cvijić bilježi da je njihov vojvoda Damjan učestvovao u Boju na Kosovu 1389. godine, priključivši se Lazarevoj vojsci. Mijaci su živjeli u nepristupačnim selima poput Galičnika, Lazaropolja, Tresonoča, Selca, Rosoke, Sušice, Gare i Osoja. Ljudi tog plemena opisani su kao bistri, inteligentni i uvijek prisebni – narod koji zna da gospodari sobom.
- Iako danas malo ko zna za Mijake, oni su dali brojne značajne ličnosti: glavara Đurčina Kokalea, dobrotvora Goluba Janića, vojvodu Doksima Mihailovića, ikonopisca Dimitra Krstevića, graditelja crkava Andreju Damjanovića, prosvetitelja Despota Badžovića, arhitektu i gradonačelnika Skoplja Josifa Mihailovića, te etnografa i pisca Tomu Smiljanića Bradinu.

Etnolog Tatomir Vukanović posebno je istakao duborezačke porodice – Frčkovske iz Galičnika, Filipovske iz sela Gare i Maksovske iz Trebišča. Njihov rad ostavio je trag širom Balkana: ikonostasi, carske dveri i propovednice u crkvama u Ohridu, Prištini, Skoplju i Lesnovu, ali i manastiru Svetog Jovana Bigorskog koji su obnovili 1743. godine. Knez Miloš Obrenović im je 1837. poklonio prva zvona, dok su Karađorđevići 1850. donirali nova – dokaz poštovanja koje su uživali i u Srbiji.
- Iako se o poreklu imena Mijaka ne zna mnogo, jedno tumačenje kaže da ime znači „uvijek čisti, umijeni“, drugo da potiče od načina izgovora lične zamjenice „mi“ – kažu „mije“, a treće, najljepše, da dolazi od izraza „mi jaki“ – mi smo jaki.
Od najranijih vremena bili su ratničko i stočarsko pleme. Naselja su često mijenjali bježeći od ratova i okupacija. Posle dolaska Turaka dugo su opstali kao slobodan narod, skriven po planinama. Predanja govore da su se pobunili protiv Osmanlija, razvili kosovski barjak, a sultan je lično došao da ih smiri i dao im slobodu pod uslovom da ne napadaju tursku vojsku.

U 18. veku, jačanjem varoši Debra i dolaskom arnautskih begova, Mijaci su bili pritisnuti i mnogi su se morali povući, dok su drugi ostali vjerni svojoj vjeri i običajima. Čak i kada su bili manjina, svaka kuća slavila je krsnu slavu – Vavedenje Presvete Bogorodice, trodnevni običaj koji su njegovali s posebnom pažnjom.
- Od sredine 19. veka počinje novo buđenje Mijaka. Povratili su poturčenjake u hrišćansku vjeru, širili se po Makedoniji, Srbiji, Bugarskoj, Rumuniji i Ukrajini. Kao pečalbari odlazili su na rad, ali su uvijek čuvali svoj govor, vjeru i porodične veze. Njihova hrabrost kulminirala je 1912. godine kada ih je srpska vojska oslobodila od turske vlasti, a oni su se odmah pridružili u borbi za oslobođenje Stare Srbije.
Danas, iako se mnogi Mijaci izjašnjavaju kao Makedonci, njihovi običaji, pjesme i slavlje ostali su duboko srpski po duhu i porijeklu, čuvajući uspomenu na svoje pretke i njihovu nepokolebljivu odanost tradiciji.
















