U današnjem članku vam pišemo na temu posta, Pričešća i pitanja da li je grijeh postiti samo sedam dana prije pristupanja Svetoj Tajni. Mnogi vjernici žele znati koliko dana trebaju postiti, ali suština ove teme ne nalazi se samo u brojanju dana, već u iskrenoj vjeri, molitvi i želji da čovjek mijenja sebe….
Kada počne neki od velikih postova, među vjernicima se često ponavlja isto pitanje: da li je dovoljno postiti jednu sedmicu i zatim se pričestiti? U narodu postoji prilično raširena praksa da osoba izabere prvih ili posljednjih sedam dana posta, pridržava se pravila u ishrani, pripremi se i nakon toga pristupi Pričešću. Ipak, odgovor na ovo pitanje nije moguće svesti na jednostavnu računicu. Post nije samo određeni broj dana tokom kojih se ne jedu namirnice životinjskog porijekla, baš kao što Pričešće nije nagrada koju čovjek dobija nakon ispunjenog zadatka.
O toj temi govorili su vjeroučiteljka Andrea Kereš i otac Gojko Perović, nastojeći da objasne razliku između formalnog poštovanja pravila i istinskog duhovnog života. Prema riječima Andree Kereš, Pričešće zauzima centralno mjesto u liturgijskom životu vjernika. Ono predstavlja najdublji način sjedinjenja s Bogom, zbog čega mu se ne pristupa kao običaju koji treba obaviti nekoliko puta godišnje. Vjernik bi trebalo da mu pristupi s vjerom, ljubavlju, odgovornošću i strahom Božijim.
Osoba koja redovno dolazi na liturgiju, moli se, posti, ispovijeda i nastoji živjeti u skladu s vjerom ne posmatra post kao privremenu zabranu. Za nju je to dio šireg duhovnog života koji traje i izvan posebnih perioda u crkvenom kalendaru. Zbog toga Andrea Kereš objašnjava da se vjernik koji ozbiljno živi liturgijskim životom može pričestiti i tokom posta i izvan njega, uz odgovarajuću pripremu i blagoslov sveštenika. Važnije od mehaničkog ispunjavanja pravila jeste stanje s kojim čovjek dolazi pred Svetu Čašu.
Otac Gojko Perović jasno poručuje da samo sedam dana posta prije Pričešća ne treba automatski proglašavati grijehom. Međutim, problem može nastati ako čovjek vjeruje da je tih sedam dana dovoljno da „zaradi“ pravo na Pričešće, a da se nakon toga može potpuno vratiti starim navikama. Prema njegovom objašnjenju, čak ni osoba koja bi četrdeset dana postila samo na hljebu i vodi ne bi time mogla zaslužiti Božiju milost. Pričešće se prima kao dar, a ne kao plata za gladovanje, odricanje ili ispunjavanje propisane forme.
Upravo se u tome nalazi jedna od najvažnijih poruka. Vjera se ne može svesti na trgovinu u kojoj čovjek učini nešto teško, a zatim očekuje da mu Bog zauzvrat ispuni želju ili dodijeli nagradu. Post služi da vjernik smiri sebe, preispita svoje ponašanje i lakše primijeti slabosti kojima se svakodnevno predaje. Odricanje od određene hrane samo je jedan dio tog procesa. Ako se osoba uzdržava od mrsne hrane, a istovremeno vrijeđa druge, širi svađu, osuđuje, laže ili odbija oprostiti, teško je reći da je shvatila puni smisao posta.
Andrea Kereš post opisuje kao vrstu duhovnog treninga. Kao što se tijelo vježbom postepeno jača, tako se i čovjekova volja razvija kroz odricanje, molitvu i pažljiviji odnos prema drugim ljudima. Takav trening ne služi da bi vjernik dokazao kako je bolji od onih koji ne poste. Njegov cilj je da čovjek postane svjesniji vlastitih grešaka, smireniji prema drugima i otvoreniji za Božiju milost. Sedam dana iskrene duhovne pripreme može imati smisla, dok četrdeset dana formalnog uzdržavanja bez unutrašnje promjene može ostati samo promjena jelovnika.
Otac Gojko Perović govori i o postu kao svojevrsnoj terapiji za dušu. Čovjek se lako veže za hranu, udobnost, odmor, zabavu i različita uživanja. Te stvari same po sebi ne moraju biti loše, ali mogu postati problem kada počnu upravljati njegovim odlukama i kada više nije sposoban da ih se odrekne. Post mu tada pokazuje koliko je zaista slobodan. Ako ga i najmanje odricanje čini ljutitim, nervoznim ili grubim prema bližnjima, možda upravo kroz tu reakciju može prepoznati slabost na kojoj treba raditi.
Zbog toga post nije kazna niti pokušaj da se tijelu nanese patnja. Njegov smisao nalazi se u oslobađanju od navika i strasti koje udaljavaju čovjeka od mirnijeg i odgovornijeg života. Vjernik kroz post uči da ne mora ispuniti svaku svoju želju istog trenutka kada se ona pojavi. Uči da zastane, razmisli i odluči hoće li njime upravljati trenutni prohtjev ili dublja vrijednost kojoj želi biti vjeran.
Pitanje da li griješi osoba koja ne posti također se ne može posmatrati potpuno odvojeno od okolnosti. Postoje ljudi koji zbog bolesti, trudnoće, starosti, teškoga rada ili drugih opravdanih razloga ne mogu pratiti uobičajena pravila ishrane. Zato se vjernicima savjetuje razgovor sa sveštenikom, a osobama sa zdravstvenim poteškoćama i konsultacija s ljekarom. Post ne bi trebalo da ugrozi zdravlje niti da se ista pravila bez razmišljanja nameću svakom čovjeku.
Otac Gojko naglašava da se problem ne nalazi samo u tome što neko određenog dana nije postio, već u stalnom prepuštanju slabostima bez ikakve želje da ih savlada. Čovjek se tokom posta ne poziva da preko noći postane savršen. Od njega se očekuje iskren trud, spremnost na pokajanje i želja da svaki dan napravi makar mali korak prema boljem odnosu s Bogom i ljudima.
Ako neko posti samo sedam dana zato što vjeruje da time završava obavezu za cijelu godinu, onda postoji opasnost da promaši smisao. Ako, međutim, tih sedam dana postanu početak ozbiljnije molitve, pomirenja, ispovijedi i promjene ponašanja, tada takva priprema može imati istinsku duhovnu vrijednost. Broj dana sam po sebi ne otkriva šta se događa u čovjekovoj duši.
