U današnjem članku vam pišemo na temu čovjeka koji je nakon bolnog raskida otišao sam u divljinu Aljaske i tamo nestao bez traga. Njegova priča govori o preživljavanju, usamljenosti i borbi sa samim sobom kada više nema nikoga ko bi mogao priteći u pomoć.
Krajem ljeta 2004. godine fotograf divljine Pol Voren krenuo je na putovanje koje je u početku djelovalo kao prilika da napravi najbolje fotografije u svojoj karijeri. Aljaska ga je privlačila netaknutim predjelima, neobičnom svjetlošću i osjećajem slobode koji nije mogao pronaći u svakodnevnom životu. Ipak, iza njegove profesionalne odluke krila se mnogo dublja potreba. Nedugo prije puta napustila ga je žena s kojom je planirao zajedničku budućnost, a taj gubitak potpuno ga je izbacio iz ravnoteže.
Pol nije znao kako se nositi s prazninom koja je ostala nakon prekida. Umjesto da razgovara s porodicom i prijateljima, povukao se i svu energiju usmjerio na posao. Put na Aljasku trebalo je da mu pomogne da utiša misli i pronađe novi smisao. Vjerovao je da će mu samoća prijati, ne sluteći da će upravo ona uskoro postati njegov najveći neprijatelj.
Prije polaska pažljivo je pripremio fotografsku i osnovnu opremu, proučio kartu i napravio plan kretanja. Ljudi koji su ga poznavali znali su da nije bio potpuni početnik i zato u početku nisu odmah pomislili da mu se dogodilo nešto strašno. Kada se nije javio u dogovoreno vrijeme, pretpostavljali su da ga je zadržalo loše vrijeme, da mu se pokvario uređaj za komunikaciju ili da je jednostavno odlučio ostati nekoliko dana duže.
Kako su dani prolazili, nada se polako pretvarala u strah. Porodica je obavijestila nadležne službe, a spasilački timovi počeli su pretraživati područje na kojem je posljednji put viđen. Tražili su tragove obuće, ostatke logorske vatre, dijelove opreme ili bilo šta što bi moglo pokazati u kojem se smjeru uputio. Međutim, pred njima se prostiralo ogromno i teško prohodno područje. Divljina je skrivala svaki njegov trag, a potraga danima nije donosila nikakav rezultat.
Pol je u međuvremenu pronašao udaljenu dolinu koja ga je očarala. Svjetlost se spuštala preko planina, šuma je djelovala netaknuto, a prizori pred njim bili su upravo ono zbog čega se bavio fotografijom. Obuzet željom da zabilježi što više kadrova, napustio je sigurnu rutu i krenuo dublje u nepoznato područje. Tada mu se činilo da je napokon pronašao mir koji je tražio.
Prava nevolja počela je kada je pokušao pronaći put nazad. Drveće, stijene i uski prolazi odjednom su izgledali gotovo jednako. Nije mogao pouzdano odrediti smjer, a promjena vremena dodatno mu je otežala kretanje. Ono što je trebalo biti kratko skretanje pretvorilo se u lutanje iz kojeg nije znao izaći. U prvim danima još je imao dovoljno hrane i vjerovao je da će uskoro pronaći poznatu stazu ili naići na spasioce.
Zalihe su se, međutim, brzo smanjivale. Pol je morao početi štedjeti svaki zalogaj i tražiti ono što mu je priroda mogla ponuditi. Pokušavao je pronaći jestive plodove i napraviti jednostavne zamke, dok je istovremeno tražio mjesto koje bi ga zaštitilo od kiše i hladnoće. Svaka mala odluka postala je važna. Pogrešan korak, mokra odjeća ili ugašena vatra mogli su značiti kraj.
Dolazak zime donio je još teže iskušenje. Temperature su se spuštale, dani postajali kraći, a njegovo tijelo sve slabije. Glad više nije bila samo neugodan osjećaj, već stalna bol koja mu je oduzimala snagu i koncentraciju. Toplina, hrana i nekoliko sati mirnog sna postali su najveći luksuz koji je mogao zamisliti. Izgubio je mnogo kilograma, a vrijeme je prestao mjeriti danima jer više nije bio siguran koliko dugo se nalazi u divljini.
Ipak, najopasnija nije bila samo hladnoća. Dugotrajna izolacija počela je uticati na njegove misli i doživljaj stvarnosti. Razgovarao je sam sa sobom kako bi čuo ljudski glas, prisjećao se roditelja, prijatelja i žene koja ga je ostavila. Ponekad mu se činilo da su osobe iz njegovih uspomena pored njega. Njihovo zamišljeno prisustvo nije ga plašilo, već mu je davalo razlog da izdrži još jednu noć.
U tim trenucima počeo je shvatati da je na Aljasku otišao pokušavajući pobjeći od tuge. Međutim, u potpunoj samoći više se nije mogao skrivati od vlastitih osjećanja. Morao je priznati sebi da ga nije slomio samo raskid, već i način na koji je cijelu vlastitu vrijednost vezao za odnos koji se završio. Divljina ga je natjerala da se suoči sa svime što je ranije pokušavao potisnuti.
