U današnjem članku vam pišemo na temu dječijeg spavanja i razloga zbog kojih mnoga djeca navečer teško uspijevaju da se smire i zaspu. Iako roditelji često pomisle da je dijete samo previše nemirno ili razmaženo, problem ponekad može biti mnogo jednostavniji – tokom dana nije imalo dovoljno kretanja, igre i fizičke aktivnosti.
Savremeni način života potpuno je promijenio svakodnevicu djece. Nekada su veliki dio dana provodila napolju, trčala, igrala se, penjala po drveću, vozila bicikl i smišljala vlastite igre. Danas veliki broj djece mnogo vremena provodi u zatvorenom prostoru, pred televizorom, telefonom ili tabletom.
Poznati stručnjak za dječiji razvoj dr Ranko Rajović često govori o tome koliko je prirodno kretanje važno za razvoj dječijeg mozga. Prema njegovim objašnjenjima, dijete ne razvija svoje sposobnosti samo sjedeći i slušajući, već kroz pokret, istraživanje i svakodnevnu igru.
Kada dijete puže, skače, trči, okreće se, pokušava održati ravnotežu ili se penje, njegovo tijelo stalno šalje informacije mozgu. Na taj način razvijaju se koordinacija, pažnja, osjećaj za prostor i brojne druge vještine koje će mu kasnije biti potrebne.
Roditelji, naravno, najčešće postupaju iz najbolje namjere. Žele zaštititi dijete od pada, povrede, prljavštine ili neugodnosti. Zbog toga se često mogu čuti rečenice poput: „Ne trči“, „Nemoj se penjati“, „Pašćeš“ ili „Ne diraj to“.
Ipak, kada takvih zabrana ima previše, dijete može izgubiti priliku da samo upozna mogućnosti vlastitog tijela i nauči procjenjivati situacije. Mali izazovi, pokušaji i čak poneki bezazleni pad dio su prirodnog učenja.
Posebno važna faza razvoja jeste puzanje. Mnogi roditelji s nestrpljenjem čekaju prve korake i raduju se kada dijete što prije prohoda. Međutim, fazu puzanja ne treba doživljavati kao nešto nevažno što treba što prije završiti.
Tokom puzanja dijete istovremeno koristi ruke i noge, mijenja položaj tijela, procjenjuje udaljenost i prolazi kroz prostor. Sve to zahtijeva saradnju različitih dijelova tijela i mozga.
Puzanje pomaže razvoju koordinacije i prostorne orijentacije, a istovremeno jača mišiće. Dijete tako uči kako da planira pokret, kako da dođe do željene igračke i kako da reaguje kada se ispred njega pojavi prepreka.
Sličan proces nastavlja se kasnije kroz trčanje, skakanje i penjanje. Kada dijete pokušava održati ravnotežu na ivici, preći preko prepreke ili uhvatiti loptu, ono ne troši samo energiju. Istovremeno vježba procjenu prostora, koncentraciju i kontrolu pokreta.
Mnogi odrasli zato mogu pogrešno protumačiti dječiji nemir. Dijete koje ne može dugo sjediti na jednom mjestu često dobije etiketu neposlušnog ili hiperaktivnog, iako ponekad jednostavno pokušava zadovoljiti prirodnu potrebu za pokretom.
Poseban problem predstavlja vrijeme provedeno pred ekranima. Telefon ili tablet mogu veoma brzo privući pažnju djeteta i učiniti da neko vrijeme sjedi potpuno mirno. Roditelju to može djelovati kao odmor, ali tijelo djeteta tada gotovo uopšte nije aktivno.
Mozak istovremeno prima veliku količinu zvukova, slika i brzih promjena sadržaja. Dijete može djelovati umorno, dok njegovo tijelo zapravo nije prošlo prirodan ciklus fizičke aktivnosti i odmora.
Upravo se navečer posljedice takvog dana mogu jasnije primijetiti. Dijete ode u krevet, ali ne uspijeva da se smiri. Počinje ustajati, tražiti vodu, postavljati pitanja, tražiti roditelja ili govoriti da mu se ne spava.
Roditelji tada mogu zaključiti da dijete jednostavno odbija san. Međutim, moguće je da tokom dana nije imalo dovoljno prilika da potroši energiju na prirodan način.
Djeca koja provode vrijeme napolju i imaju dovoljno prostora za igru često lakše prelaze iz aktivnosti u odmor. Nakon trčanja, igre loptom, vožnje bicikla ili duže šetnje tijelo dobija jasan signal da nakon aktivnog dijela dana slijedi vrijeme za smirivanje.
To ne znači da dijete treba iscrpiti do krajnjih granica. Cilj nije umoriti ga po svaku cijenu, već omogućiti prirodan ritam kretanja tokom dana.
Takve aktivnosti uopšte ne moraju biti komplikovane niti skupe. Obična igra u dvorištu ili parku može biti veoma korisna. Trčanje, šetnja, skakanje, vožnja bicikla, igra loptom, provlačenje kroz prepreke i penjanje na sigurne sprave mogu pružiti sasvim dovoljno stimulacije.
Slobodna igra sa drugom djecom takođe je veoma važna. Tokom nje dijete ne razvija samo fizičke sposobnosti već uči čekati red, pregovarati, rješavati male sukobe i prilagođavati se drugima.
Savremeni roditelji nalaze se u nezgodnoj situaciji. S jedne strane žele da njihovo dijete bude sigurno, a s druge strane prevelika kontrola može ograničiti upravo iskustva koja su važna za razvoj.
Nije potrebno dopustiti opasno ponašanje, ali postoji velika razlika između stvarne opasnosti i običnog dječijeg pokušaja da se popne, potrči ili isproba nešto novo.
Dijete mora imati priliku da koristi vlastito tijelo, griješi i ponovo pokušava. Tako postepeno razvija sigurnost u sebe i sposobnost da samo procijeni šta može, a šta još treba naučiti.
Ako dijete navečer teško zaspi, vrijedi pogledati kako je izgledao čitav dan prije nego što se odmah zaključi da postoji problem sa spavanjem. Koliko vremena je provelo napolju? Da li se igralo ili je većinu dana sjedilo? Koliko dugo je bilo pred ekranom?
Ponekad upravo odgovori na ova jednostavna pitanja pokažu gdje se može napraviti promjena.
Važno je ipak imati na umu da problemi sa uspavljivanjem mogu imati različite uzroke. Ako dijete dugo ima ozbiljne probleme sa spavanjem, često se budi, jako hrče, teško diše tokom sna ili je tokom dana izrazito iscrpljeno, potrebno je razgovarati s pedijatrom.
Kretanje jeste važan dio zdravog dječijeg razvoja, ali nije jedino objašnjenje za svaki problem sa snom.
Za većinu djece svakodnevna slobodna igra predstavlja jednostavan način da istovremeno razvijaju tijelo i mozak. Kada imaju dovoljno prostora da istražuju, pokušavaju i kreću se, lakše uče kako da koriste vlastite sposobnosti.
Na kraju, djetetu možda nije potreban savršeno organizovan raspored sa aktivnošću u svakoj minuti. Mnogo važnije može biti da tokom dana dobije dovoljno prilike za spontanu igru, svjež vazduh i kretanje.
Kroz igru dijete ne troši samo energiju. Ono upoznaje prostor, vlastito tijelo, druge ljude i svijet oko sebe. Upravo zato jednostavna svakodnevna igra može imati mnogo veći značaj nego što se na prvi pogled čini.
