U današnjem članku vam pišemo na temu ishrane nakon 50. godine i namirnica koje bi u tom periodu života trebalo jesti mnogo rjeđe. Tijelo se s godinama mijenja, pa hrana koja ranije nije pravila veće probleme može početi drugačije uticati na težinu, krvni pritisak, šećer u krvi i opšte zdravlje.
Ulazak u pedesete ne znači da osoba mora odjednom izbaciti sve što voli iz svakodnevne ishrane. Mnogo je važnije razumjeti da se metabolizam postepeno mijenja, a kod žena se u tom periodu često dešavaju i hormonalne promjene povezane s menopauzom. Zbog toga organizam može trošiti manje energije nego ranije, dok se masno tkivo može početi drugačije raspoređivati.
Najveći problem obično nije jedan kolač, jedno prženo jelo ili jedna čaša zaslađenog napitka, već navika da se takva hrana konzumira skoro svakog dana. Kada se tome dodaju nedostatak fizičke aktivnosti, loš san i stres, održavanje zdrave tjelesne težine može postati mnogo teže.
Jedna od prvih grupa hrane na koju bi trebalo obratiti pažnju jesu pržene namirnice. Pomfrit, pohovano meso, razne pržene grickalice i slična jela često sadrže mnogo kalorija i masti. Ako se jedu povremeno, ne moraju predstavljati veliki problem, ali svakodnevna konzumacija može značajno povećati ukupan unos energije.
Umjesto prženja u velikoj količini ulja, mnogo jednostavniji izbor može biti pečenje hrane u rerni, priprema na pari ili kuhanje. Ista namirnica može imati potpuno drugačiju nutritivnu vrijednost u zavisnosti od toga kako je pripremljena.
Druga velika zamka nakon pedesete mogu biti zaslađena pića. Gazirani sokovi su najočigledniji primjer, ali šećer se može skrivati i u različitim kupovnim limunadama, ledenim čajevima, aromatizovanim kafama i napicima koji se reklamiraju kao prirodni.
Problem je u tome što se šećer u tečnom obliku veoma lako unese u velikoj količini. Čovjek može popiti nekoliko stotina kalorija, a da nakon toga ne osjeti sitost kao poslije pravog obroka. Voda, mineralna voda, nezaslađen čaj ili kafa bez dodatnog šećera zato mogu biti mnogo jednostavniji izbor.
Mnogi ljudi smatraju da skoro uopšte ne jedu šećer jer rijetko posežu za kolačima. Međutim, dodatni šećeri često se nalaze tamo gdje ih najmanje očekujemo. Mogu biti prisutni u gotovim umacima, pahuljicama, pojedinim jogurtima, salatnim preljevima, energetskim pločicama i instant kašama.
Zbog toga čitanje deklaracija može mnogo pomoći. Proizvod koji na pakovanju djeluje kao zdrav izbor ne mora automatski biti takav. Oznake poput „prirodno“ ili „organsko“ same po sebi ne znače da proizvod nema značajnu količinu dodatog šećera.
Slično je i sa solju. Veliki dio natrijuma ne dolazi iz soli koju osoba sama dodaje tokom kuhanja, već iz industrijski pripremljene hrane. Suhomesnati proizvodi, gotove supe, paštete, smrznuta jela, umaci i grickalice mogu sadržavati mnogo više soli nego što se na prvi pogled čini.
Prevelik unos soli posebno je važan za osobe koje imaju problema s povišenim krvnim pritiskom. Zbog toga se češće pripremanje hrane kod kuće može pokazati korisnim, jer osoba tada mnogo lakše kontroliše koliko soli, šećera i masnoće stavlja u obrok.
Još jedna grupa koju vrijedi ograničiti jesu ultraobrađeni proizvodi. Oni su praktični jer se brzo pripremaju, dugo mogu stajati i često su veoma ukusni. Upravo zato lako postaju svakodnevna navika.
Problem je što mnogi od tih proizvoda istovremeno sadrže dosta soli, dodatog šećera, rafinisanih ugljenih hidrata i masti, dok mogu imati manje vlakana i drugih hranljivih sastojaka. Kada se takva hrana stalno jede, veoma je lako unijeti više kalorija nego što organizmu zaista treba.
Jednostavne zamjene ne moraju biti komplikovane. Umjesto industrijskih grickalica može se češće izabrati komad voća, šaka orašastih plodova ili jogurt s manje dodatog šećera. Gotov obrok povremeno se može zamijeniti jelom pripremljenim od osnovnih namirnica.
Nakon 50. godine pažnju vrijedi obratiti i na alkohol. Organizam s godinama može drugačije podnositi količinu alkohola koju je osoba ranije konzumirala bez većih posljedica. Alkohol može uticati na san, ravnotežu, jetru, unos kalorija, ali i na djelovanje određenih lijekova.
Zato ne postoji ista preporuka za svaku osobu. Posebno bi oprezne trebalo da budu osobe koje već imaju zdravstvene probleme ili redovno koriste terapiju. U takvim situacijama savjet ljekara ima mnogo veću vrijednost od opštih pravila pronađenih na internetu.
Važno je razumjeti i da promjena načina ishrane ne bi trebalo da se svodi samo na zabrane. Jednako je značajno razmišljati o tome šta kvalitetno može biti dodato svakodnevnom jelovniku.
Povrće, voće, cjelovite žitarice, kvalitetni izvori proteina i manje prerađene namirnice mogu pomoći da obroci budu raznovrsni i zasitni. Mnogo bolje rezultate obično daju male promjene koje se mogu održavati mjesecima i godinama nego stroge dijete koje traju nekoliko dana.
To može značiti jednu čašu gaziranog pića manje dnevno, češće kuhanje kod kuće, postepeno smanjivanje soli ili zamjenu nekoliko industrijskih užina jednostavnijim namirnicama. Takve promjene možda djeluju beznačajno, ali kada postanu dio svakodnevice, njihov efekat se vremenom sabira.
Nakon pedesete tijelu nije potrebna kazna kroz ekstremne dijete. Potrebno mu je malo više pažnje i prilagođavanja. Ono što je odgovaralo nekome sa trideset godina ne mora imati isti efekat dvadeset godina kasnije.
Najvažnije zato nije pronaći jednu „zabranjenu“ namirnicu, nego prepoznati navike koje svakodnevno donose previše šećera, soli, zasićenih masti i kalorija. Povremeni desert ili omiljeno jelo neće sami odlučiti nečije zdravlje. Mnogo veći značaj ima način na koji se osoba hrani iz dana u dan.
Osobe koje imaju dijabetes, bolesti srca, bubrega ili jetre, kao i one koje koriste redovnu terapiju, veće promjene u ishrani trebalo bi da usklade s ljekarom ili nutricionistom. Individualno zdravstveno stanje uvijek je važnije od opštih savjeta, posebno nakon pedesete godine života.
