U današnjem članku vam pišemo na temu neobičnog, ali veoma ozbiljnog razgovora koji je voditeljka Dajana Paunović otvorila pred javnošću. Ona je govorila o vlastitoj smrti, sahrani i mjestu na kojem bi jednog dana željela biti sahranjena, jer smatra da važne odluke ne treba ostavljati porodici u najtežem trenutku.
Razmišljanje o posljednjem počivalištu mnogim ljudima djeluje neprijatno, posebno kada o njemu govori relativno mlada i zdrava osoba. Većina takve teme odgađa za daleku budućnost, vjerujući da za njih uvijek ima vremena. Dajana, međutim, na cijelu stvar gleda praktično i bez uvjerenja da razgovor o smrti priziva nešto loše.
Prema riječima koje je iznijela tokom televizijskog gostovanja, želi sama odlučiti o pitanjima koja se tiču njenog posljednjeg ispraćaja. Smatra da bi bilo nepravedno prepustiti sinu i ostalim članovima porodice da u trenutku tuge nagađaju šta bi ona željela. Njena namjera nije da ih uznemiri, već da im jednog dana olakša donošenje teških odluka.
Dajana je ranije imala drugačiju zamisao o mjestu na kojem bi željela počivati. Jedno vrijeme razmišljala je o kraju u kojem je odrasla. To područje za nju ima snažno emotivno značenje jer ga povezuje s djetinjstvom, prirodom i šumom koje se i danas rado sjeća.
Ipak, kako su godine prolazile, taj kraj se promijenio, pa je i ona počela drugačije gledati na svoj nekadašnji izbor. Mjesto koje joj je ranije djelovalo tiho i spokojno sada je, prema njenom utisku, mnogo prometnije. Upravo zbog toga više nije sigurna da bi tamo željela imati grobno mjesto.
Prilikom izbora najvažniji su joj mir i privatnost. Objasnila je da joj velika gužva izaziva nelagodu i anksioznost, zbog čega želi pronaći prostor koji više odgovara njenom karakteru. Ne želi da konačna odluka bude donesena na brzinu, pod pritiskom okolnosti i bez jasnog poznavanja njenih želja.
Posebno mjesto u njenom razmišljanju zauzima sin. Dajana je navela da je s njim već razgovarala o ovoj osjetljivoj temi. Svjesna je da takav razgovor nije jednostavan, ali vjeruje da je bolje jasno izgovoriti svoje želje nego ostaviti dijete da ih jednog dana pokušava pretpostaviti.
Gubitak roditelja sam po sebi donosi ogromnu bol, a organizacija sahrane zahtijeva donošenje brojnih odluka u veoma kratkom vremenu. Porodica tada mora birati mjesto, način ispraćaja i druge detalje, iako se istovremeno suočava sa šokom i tugom. Dajana želi da njen sin barem u vezi s njenim željama ne osjeća dodatnu nesigurnost.
Tokom gostovanja prisjetila se i razgovora s bivšim suprugom, kojeg je iznenadila direktnim pitanjem. Zanimalo ju je koliko je platio grobno mjesto koje je ranije osigurao. On nije očekivao takvu temu i, prema njenom prepričavanju, reagovao je riječima: „Da li si ti normalna, o čemu razmišljaš u tim godinama?“
Njen odgovor bio je kratak, ali dovoljno snažan da privuče pažnju javnosti. „Može sutra da me ne bude. Hoću da to bude riješeno.“ Ovom rečenicom objasnila je zašto ne želi čekati starost da bi uredila pitanje koje smatra važnim.
Za Dajanu takvo planiranje nije morbidno niti znači da živi opterećena strahom od smrti. Ona ga posmatra na sličan način kao i uređivanje drugih ozbiljnih životnih obaveza. Ljudi unaprijed donose odluke o imovini, dokumentima, osiguranju i budućnosti svoje djece, pa ona ne vidi razlog da se posljednje želje potpuno zanemaruju.
Njeno razmišljanje otvara i mnogo širu temu koju brojne porodice izbjegavaju. Razgovori o sahrani, testamentu, nasljedstvu ili grobnom mjestu često se smatraju neprimjerenim. Članovi porodice mijenjaju temu jer im je neprijatno ili strahuju da će samim razgovorom unijeti nemir u kuću.
Problem se pojavljuje kada se iznenada dogodi gubitak, a niko ne zna šta je preminula osoba željela. Jedan član porodice može vjerovati da bi željela jedno, dok drugi tvrdi potpuno suprotno. U trenucima velike tuge takve nesuglasice mogu izazvati dodatne sukobe i učiniti oproštaj još težim.
Otvoren razgovor o posljednjim željama ne mora biti izraz pesimizma, već odgovornosti prema najbližima. Kada osoba svoje odluke saopšti dok može razmišljati mirno i jasno, porodica kasnije ne mora nositi teret nagađanja. Naravno, svaki čovjek drugačije doživljava ovu temu i niko ne bi trebao biti prisiljen govoriti o njoj prije nego što je spreman.
