U današnjem članku vam pišemo na temu ponašanja koje svi viđamo gotovo svakodnevno dok skrolamo društvenim mrežama. Ovo je priča o hvalisanju na internetu, ispričana jednostavno i lično, kao razmišljanje nekoga ko je pokušao da razumije šta se zapravo krije iza savršenih fotografija i samouvjerenih objava.Saznajte…
Društvene mreže odavno više nisu samo mjesto za razmjenu poruka ili uspomena. One su postale ogledalo kroz koje ljudi pokazuju kako žele da budu viđeni. Svaka fotografija, svaki status i svaka priča nose neku poruku, čak i kada toga nismo svjesni.
Posebno upadaju u oči profili na kojima se osoba stalno hvali – uspjesima, izgledom, putovanjima, novcem ili „idealnim životom“. Prema psihologiji, takvo ponašanje rijetko je slučajno i gotovo nikada nije površno.
- Jedan od najčešćih razloga za stalno hvalisanje jeste potreba za potvrdom i priznanjem. Ljudi su društvena bića i prirodno žele da budu prihvaćeni i cijenjeni. Međutim, kod nekih osoba ta potreba postaje snažna zavisnost. Lajkovi, komentari i poruke podrške počinju da služe kao mjera lične vrijednosti. Svaka nova objava postaje tihi poziv drugima da potvrde da osoba vrijedi, da je uspješna i važna. Kada izostanu reakcije, može se javiti osjećaj praznine, nesigurnosti i unutrašnjeg nemira.
Psiholozi često ističu da stalno traženje spoljašnje validacije nije znak samopouzdanja, već upravo suprotno. Osoba tada ne gradi osjećaj vrijednosti iznutra, već ga pozajmljuje od publike. Bez pažnje okoline, slika o sebi počinje da se urušava.
- Hvalisanje se ponekad povezuje i s narcisoidnim osobinama ličnosti. Takve osobe imaju izraženu potrebu da budu viđene kao posebne, iznad drugih i vrijedne divljenja. Društvene mreže im pružaju savršenu platformu jer omogućavaju potpunu kontrolu slike koju šalju u svijet. Objavljuju se isključivo najbolji trenuci, naglašava se luksuz, status i uspjeh, dok se problemi i nesigurnosti pažljivo skrivaju.
Iza te spoljašnje samouvjerenosti često stoji krhko samopoštovanje koje zavisi od stalnog divljenja drugih ljudi. Bez publike, ta slika gubi snagu. Upravo zato se objave nižu jedna za drugom, jer svaka nova donosi kratkotrajno olakšanje i osjećaj važnosti.
- Još jedan čest razlog za hvalisanje je pokušaj da se nadoknadi nezadovoljstvo u stvarnom životu. Kada osoba nije ispunjena sobom, odnosima ili okolnostima u kojima živi, online svijet postaje mjesto bijega. Tamo se gradi idealizovana verzija sebe – sretnija, uspješnija i sigurnija nego što se zaista osjeća. Što je veća razlika između stvarnosti i onoga što se prikazuje, to je potreba za hvalisanjem izraženija.
U tom slučaju, objave nisu odraz istinske sreće, već pokušaj da se sreća stvori ili barem ubijedi da postoji. Osoba ne uvjerava samo druge, već i samu sebe.
- Psihologija takođe govori o strahu od nevidljivosti. U digitalnom svijetu pažnja je prolazna, a zaborav brz. Neki ljudi se boje da će, ako prestanu objavljivati, nestati iz svijesti drugih. Hvalisanje tada postaje način da se ostane primijećen, da se pošalje poruka: „Još sam tu, još vrijedim.“ Ovaj obrazac često prati nisko samopoštovanje i osjećaj da lična vrijednost postoji samo dok je neko drugi potvrđuje.
Važno je naglasiti da stalno hvalisanje rijetko govori o istinskom zadovoljstvu. Stabilne i sigurne osobe nemaju potrebu da svakodnevno dokazuju svoju vrijednost pred publikom. One žive svoj život bez pritiska da ga stalno prikazuju i objašnjavaju drugima. Njihova sigurnost dolazi iznutra, a ne sa ekrana.
To ne znači da je svaka objava ili dijeljenje uspjeha loše. Razlika je u motivu. Kada neko dijeli radost bez potrebe da se upoređuje, dokazuje ili traži potvrdu, to je zdravo i prirodno. Problem nastaje kada objave postanu jedini izvor osjećaja vrijednosti.
- Psihologija nas uči da prava stabilnost ne traži aplauz, a istinsko zadovoljstvo ne mora biti javno. Ljudi koji su u miru sa sobom često dijele manje, jer im tuđa potvrda više nije neophodna. Njihov osjećaj vrijednosti ne zavisi od broja lajkova, već od unutrašnjeg mira i autentičnosti.
Na kraju, društvene mreže mogu biti koristan alat, ali i zamka. One ne pokazuju cijelu istinu, već pažljivo izabrane fragmente. Zato je važno gledati dalje od savršene slike i zapamtiti da najglasnije hvalisanje često skriva najdublju nesigurnost. Prava snaga ne mora biti dokazana – ona se jednostavno osjeća.
