U današnjem članku vam pišemo na temu starog i gotovo zaboravljenog običaja koji je preživio samo u najudaljenijim krajevima, a i danas budi snažne emocije.Saznajte…
Riječ je o tradiciji koja spaja bol, ljubav i vjerovanje, ispreplićući ih u čin koji za mnoge predstavlja nešto teško shvatljivo, ali za pojedine porodice nekada je bio posljednji izraz brige za voljenu osobu.
Priča koja se čuva u predanju Homolja i Podunavlja govori o drevnom vlaškom ritualu poznatom kao „otkopavanje pokojnika“.
Ovaj obred, koji djeluje gotovo nestvarno kada se čita u savremenom kontekstu, bio je duboko ukorijenjen u vjerovanju da sunčeva svjetlost ima moć pročišćenja i da pomaže duši da pronađe svoj put u vječnost. Najčešće se obavljao kada je umrla mlada osoba, a porodica, vođena tugom i nadom, pokušavala je da joj omogući dodatni blagoslov na putovanju ka svijetu mrtvih.
- Četrdeset dana nakon sahrane, u ranim jutarnjim satima, članovi porodice dolazili bi na groblje. Tada bi pažljivo otkopavali grob i vadili kovčeg. Prema vjerovanju, trebalo je obrisati lice pokojnika bijelom maramom i okrenuti ga prema izlazećem suncu. Ta prva zraka dana simbolizovala je svjetlost koja dušu vodi ka miru, i zbog toga se obred obavljao upravo u tihoj zori, daleko od pogleda drugih.
Kada bi se sunce simbolično „primilo“, pokojnik bi bio ponovo sahranjen, a istog dana ponavljali bi se pogrebni obredi, kao da se sve odvija prvi put. Ovakvi trenuci dešavali su se samo u krugu najbližih, jer su i sami učesnici osjećali da učestvuju u nečem duboko ličnom i svetom.
- Jedna od posljednjih žena koja je ovaj ritual sprovela bila je Milica Kušljić iz sela Debeli Lug. Njena priča ostavlja snažan trag, jer iza nje stoji majčinska bol koju je teško opisati riječima. Danas, već krhka i povučena, ona živi okružena uspomenama na sina koji je prerano preminuo u dvadesetim godinama. Te fotografije i predmeti čuvaju toplinu jednog života prekinutog iznenadnom bolešću, ali i teret koji majka nosi cijelog života.
Milicin sin je kratko po izlasku iz vojske obolio od teškog oblika leukemije. Bio je mladić sa životnim planovima, vjerenicom i budućnošću koja se tek otvarala pred njim. Kada ga je izgubila, bol je bila nepodnošljiva, a ona se sjetila priča svojih predaka i njihovog vjerovanja u „drugo sunce“. Vođena nadom da će tom gestom pomoći njegovoj duši, odlučila je da na četrdeseti dan ponovi ono što je nekada bilo dio stare tradicije.
U zoru je otišla na groblje i otvorila njegov grob kako bi ga obasjala svjetlost novog dana. U tom činu nije bilo ničega senzacionalnog – samo majčinska potreba da učini još jedan posljednji korak za svoje dijete, bez obzira na cijenu. Prije ponovne sahrane, kao i nekadašnji Vlas, razmotala je crveni konac od Beograda do kuće, vjerujući da tako duša pronalazi put natrag. Zapalila je i „rajsku svijeću“, simbol topline, svjetlosti i hrane za onaj svijet za koji se vjerovalo da je hladan i bez vode.
- Ovim činom Milica je proživjela drugi gubitak sina – nježno, bolno i tiho. Sve što je radila, radila je u nadi da će mu pomoći da pronađe mir koji mu je za života izmakao. U tim trenucima, kaže, strah nije postojao. Nije bilo važno šta će drugi reći, niti kako će obred izgledati izvana. Bitna je bila samo veza majke i djeteta, ona koja ne prestaje ni kada život stane.
Dodatnu gorčinu njenoj priči donosi to što su joj oduzeti VHS snimci sahrane. Novinarske ekipe, koje su obećale da će joj ih vratiti, nikada to nisu učinile. Za nju su ti snimci bili posljednji pokretni trag njenog sina, ali je ostala bez njih, uz osjećaj izdaje koji je nosila godinama.
Danas, Milica živi skromno, posvećena uzgoju cvijeća koje prodaje kako bi preživjela. Kćerka je povremeno obilazi, ali najveći dio vremena ona provodi sama sa svojim mislima i uspomenama. Tuga se nije smanjila, ali je naučila da živi s njom, baš kao što je naučila da čuva ritual koji je gotovo nestao iz sjećanja ljudi.
- Ovaj običaj, iako danas mnogima djeluje nepojmljivo, u svojoj suštini nosi poruku o ljubavi. Ritual je imao za cilj da pokojniku donese svjetlost i spokoj, a porodici barem privid utjehe. Slične prakse još postoje u nekim djelovima Rumunije, Indonezije ili Madagaskara, dok su u Srbiji posljednji tragovi zabilježeni u selima poput Laznice i Gornjana.
Priča Milice Kušljić podsjeća nas da ljubav majke ne poznaje granice – ni vrijeme, ni prostor, ni smrt. Ona je most koji ostaje, čak i kada sve drugo nestane.
