ANALIZA: Građanska država, ili država konstitutivnih naroda – šta Bosna i Hercegovina treba biti? To pitanje je bilo ključno 1. marta 1992. Ali ključno je i danas.
Nakon svega što se dogodilo u prethodne dvije godine postoji zbunjenost kada se govori o “građanskoj državi”. Najprije, SDA kao snažnabošnjačka stranka je posljednjih godina često zagovarala građanski princip. Može li etno-nacionalna stranka podržavati građanski princip; zar se to dvoje ne isključuje?
Međunarodna zajednica je kroz amandmane Visokog predstavnika u BiH od 2. oktobra, dala prednost pravima konstitutivnih naroda u odnosu na građanska prava. Međutim, nije u tome ostala posljednja, pa je kroz drugu Šmitovu intervenciju potkopala princip konstitutivnosti naroda, potpuno oduzimajući pravo Klubu Bošnjaka i bošnjačkom potpredsjedniku Federacije da utječe na proces imenovanja Vlade.
Demokratska Fronta kao građanska stranka je, u tom trenutku, tražila da se poštuje volja Kluba Bošnjaka odnosno bošnjačkog potpredsjednika FBiH pri izboru Vlade FBiH. Mnogi su otvarali i pitanje: može li se građanska stranka voditi takvom nacionalnom logikom?
HDZ i stranke sarajevske Trojke su podržale suspenziju „bošnjačkog veta“. HDZ je demonstrirao da je samo za konstitutivnost Hrvata, ali ne i Bošnjaka.
A iz Trojke je lažno poručeno da Šmitova odluka „jača građanski princip u odnosu na etnički“ i „poštuje principe parlamentarne demokratije u kojoj konačnu odluku donosi većina u Predstavničkom domu“. Po toj logici, zahvaljujući Šmitu, nakon sljedećih izbora prosta većina u Parlamentu moći će izabrati vladu, ignorišući npr. Klub Hrvata i hrvatskog pot/predsjednika Federacije. Jedini problem s ovom ocjenom je što je neistinita.
Odluka Visokog predstavnika je omogućila da se zaobiđe bošnjački veto 2022, ali ne i hrvatski 2026. Navedena zbrka izvire iz činjenice da Bosna i Hercegovina nije ni građanska država, niti je država konstitutivnih naroda, već mješavina. Tako je oduvijek bilo.
A ako danas postavljamo to pitanje, odgovor možemo naći u praksi dvije značajne ličnosti iz vremena stjecanja nezavisnosti naše države: Alije Izetbegovića i Bogića Bogićevića.
Najveći strah bošnjačkih krugova 1989, 1990. i 1991. je bio da bi ključne odluke o sudbini Jugoslavije, Bosne i Hercegovine i Bošnjaka mogle biti donesene sporazumom između srpskog i hrvatskog političkog faktora, po ugledu na poznati sporazum Cvetković-Maček.
Dogovor u Karađorđevu će, kasnije, potvrditi opravdanost tih strahova. (Stjepan Mesić je puno puta svjedočio da mu je Franjo Tuđman rekao kako se lahko dogovorio s Miloševićem o podjeli BiH. Kad ga je Mesić pitao „šta o tome misli Alija Izetbegović“, Tuđman je kazao: „Kad se srpske i hrvatske škare sloge, Alija tu nema šta tražiti.“)
Primjećuje jedan komentator tadašnjih zbivanja, Tuđman i Milošević su u martu 1991. dogovorili sve pojedinosti sporazuma o podjeli BiH, ali „u Skupštini Republike BiH, Srbi i Hrvati zajedno nisu raspolagali zahtjevima dvotrećinskom većinom za promjenu ustava. Sa stanovišta rukovodstva SDA, najgore što bi moglo da se dogodi jeste da njihova stranka ostane u opoziciji — budući da su dvije druge etničke stranke mogle bez njih obrazovati vladu.“ (Tarik Haverić, Etnos i demokratija )
Zamislimo samo da je Bosna i Hercegovina, nakon sporazuma u Karađorđevu, u 1992. godini, ušla sa vladom u kojoj bi bili samo SDS i HDZ. Strah od srpsko-hrvatskog dogovora o ponovnom podjeli BiH, bio presudni motiv, koji je predijelio bošnjačku političku elitu da 1990. godine insistira na principu „nacionalnog konsenzusa“, tj. potrebe da se uvaži glas Bošnjaka, tada Muslimana, kada se budu donosile odluke o „reformi Jugoslavije“.
To je od ključnog značaja. Te 1990. postoji apsolutni međunarodni konsenzus da se Jugoslavija treba očuvati. Tada još uvijek nema nikakvog govora o nezavisnosti republike.
U mjesecu maju 1990. godine Alija Izetbegović kaže: „Predstoji novi dogovor naroda BiH i Jugoslavije o tome kakvu BiH i kakvu Jugoslaviju hoćemo. Te dogovore mogu voditi samo istinski predstavnici naroda, a istinske predstavnike naroda mogu odrediti samo narod na slobodnim izborima.“
Nakon izbora, u prvoj polovici 1991. godine, Alija Izetbegović, u svojstvu predsjedavajućeg Predsjedništva BiH, počinje ići na proširene sastanke saveznog Predsjedništva, a zatim i na sastanke republičkih rukovodstava koje organizira Evropsku zajednica.
U martu iste godine, Izetbegović u svojim Sjećanjima kaže: „Razgovori u Splitu demonstrirali su novu političku realnost u Jugoslaviji. Za razliku od stare Jugoslavije, kada su relevantne bile samo dvije strane, Srbi i Hrvati, sada su se i Bošnjaci pojavili kao faktor, bez kojeg se više ne mogu donositi odluke.“
Nastaviće se..
