U današnjem članku vam pišemo na temu životne mudrosti koja dolazi tek kada se put skoro završi. Ovo su jednostavne, ali duboke misli jednog starog čovjeka, ispričane onako kako bi ih prenio neko ko piše iz srca, bez potrebe da ikoga impresionira.Proćitajte..
Kada čovjek doživi devedesete godine, pogled na život se potpuno promijeni. Nestaje potreba za dokazivanjem, za stalnim poređenjem s drugima i za trkom koja je nekada djelovala neizbježno. U tim godinama ostaje samo istina, ogoljena i mirna
. Jedan muškarac, svjestan da mu se život polako približava kraju, odlučio je podijeliti ono što je shvatio prekasno, ali iskreno. Njegove riječi nisu zvučale kao savjet iz knjige, već kao tiho priznanje nekoga ko je sve prošao i više nema razloga da uljepšava stvarnost.
Govorio je da je najveća greška koju ljudi prave to što troše godine na stvari koje na kraju ne znače ništa. Vrijeme je potrošio pokušavajući da ugodi drugima, da se uklopi, da bude ono što se od njega očekivalo. Tek sada, na kraju, jasno vidi da je sreća cijelo vrijeme bila mnogo jednostavnija.
- Prva stvar koju je spomenuo bili su ljudi. Ne poznanstva, ne mase i ne oni koji uzimaju energiju, već oni rijetki koji donose mir. Ljudi uz koje ne moraš glumiti, objašnjavati se ili se dokazivati. Rekao je da najviše žali za vremenom koje je dao onima koji su ga iscrpljivali, dok je zanemarivao one koji su mu iskreno željeli dobro. Na kraju života ne ostaje mnoštvo, već nekoliko lica koja znače sve.
Zdravlje je bila druga lekcija koju je naglasio, gotovo s tugom. Dok je bio mlad, mislio je da je tijelo neuništivo. Radio je previše, odmarao premalo i vjerovao da će brigu o sebi ostaviti za kasnije. Kasnije je došlo, ali sa cijenom. Govorio je da tek kada zdravlje oslabi, čovjek shvati koliko je slobode imao, a da toga nije bio svjestan. Bez zdravlja, čak i male radosti postaju nedostižne.
Treća stvar bila je jednostavnost. Godinama je skupljao stvari, brinuo o imovini i jurio za onim što je mislio da mora imati. Na kraju je shvatio da ga je sve to samo opterećivalo. Manje stvari značilo je manje briga, a manje briga više prostora za mir. Život postaje lakši kada se rastereti od nepotrebnog.
- Vrijeme je, po njegovim riječima, najokrutnija i najdragocjenija stvar istovremeno. Novac se može izgubiti i ponovo zaraditi, ali godine koje prođu ne vraćaju se nikada. Prisjećao se koliko je vremena potrošio razmišljajući šta drugi misle, šta će reći i kako izgleda u njihovim očima. Tek sada vidi da je to bio najskuplji trošak u njegovom životu. Vrijeme provedeno u strahu od tuđeg mišljenja nikada se ne isplati.
Govorio je i o unutrašnjem miru. Nekada je mislio da mora uvijek pobijediti, dokazati se, biti u pravu. Vodio je rasprave koje danas više ni ne pamti, ali pamti umor koji su mu donosile. U nekom trenutku je shvatio da mir vrijedi više od svake pobjede. Kada je prestao da se bori sa svima i svime, život je postao tiši, ali smisleniji. Mir u sebi je luksuz koji nema cijenu.
Posljednja stvar o kojoj je govorio bila je zahvalnost. Ne ona velika i glasna, već tiha zahvalnost za obične dane. Za jutra u kojima se budiš bez bola, za obrok koji dijeliš s dragom osobom, za noć u kojoj mirno zaspiš. Rekao je da je najveća greška ljudi to što sreću traže u velikim događajima, a ne vide je u onome što se dešava svaki dan. Zahvalnost pretvara ono što imamo u dovoljno.
Njegova poruka nije bila teška ni dramatična. Bila je jednostavna i mirna, kao čovjek koji ju je izgovorio. Sreća, govorio je, nije nešto što se čeka u budućnosti. Ona se gradi malim izborima, iz dana u dan. Ako ljudi to shvate ranije, neće morati da se osvrću unazad sa žaljenjem.
- Na kraju života, rekao je, ne broje se godine, već trenuci u kojima si bio miran, voljen i zahvalan. I možda je prava mudrost upravo u tome – da se život ne odgađa, jer ono što danas nazivamo običnim, sutra postaje ono za čim najviše čeznemo.
