Priča počinje 1957. godine kada je iz Varaždina u vojsku regrutiran mladić Bogoljub Raljić (rođen 1937.). Dok je služio vojsku, Bogoljubov stric Dušan ostao je u Pančevu i s prijateljima i obitelji komunicirao poštom. Godine 1959., nakon demobilizacije iz vojske, Bogoljub je otišao da živi u Pančevo, gde je kod strica izučio obućarski zanat. U to vrijeme imao je djevojku koja je čekala dijete.
Nakon dugogodišnjeg života i rada u Pančevu, Bogoljub se jednog dana nije vratio u svoj stan. Njegov je nestanak bio potpuna misterija koliko god je mogao biti; nije se vratio sutradan ni prekosutra. Sve je upućivalo na to da je otišao u šetnju i više se nije vratio. Bilo je nekoliko pokušaja njegove obitelji i prijatelja da saznaju gdje je, uključujući i neka pisma koja su išla naprijed-nazad i neki su ljudi pitali za njega, ali sve se pokazalo neuspješnim.
Njegov stric Dušan, koji ga i dalje traži sve ove godine kasnije, neprestano se obraća ljudima u nadi da će saznati neku vijest vezanu za slučaj. Šezdeset i četiri godine je prošlo otkako je Bogoljub nestao bez traga, a Dušan još uvijek želi saznati što se dogodilo. Ne, zaista je prošlo dosta vremena Dušan nije odustajao. U svakom novom detalju koji je dolazio vidio je svoju nadu i to mu je davalo snagu da nastavi s istraživanjem.
U međuvremenu su se ulice Pančeva i okruga promenile. S obzirom na vreme koje je prošlo, Dušan je gotovo prestao da traga, pretpostavljajući da za Bogoljuba postoje samo dve mogućnosti: ili da promeni identitet, ili da okonča svoj život. Međutim, Dušan se nada da će uspjeti saznati nešto više o ženi po imenu Milena, koja je možda još živa, i njenom sinu, koji bi mogao biti Bogoljubov. Izražava nadu da će ova tragična priča jednog dana imati (barem) sretan ishod ili donijeti olakšanje i odgovor na pitanje zbog kojeg ga je mučilo ovih godina.
Godine su izmenile pančevačke ulice i okolinu. Dušan je nakon toliko vremena gotovo prestao gledati, uvjeren da Bogoljub mora pasti u jednu od dvije mogućnosti: ili je promijenio svoj identitet ili je završio svoj život. Međutim, Dušan priželjkuje da kojim slučajem sazna nešto više o ženi Mileni da li je živa i njenom sinu koji bi mogao biti Bogoljubov.
Izražava nadu da će ova tragična priča jednog dana imati sretan ishod ili barem donijeti olakšanje i odgovore na pitanja koja ga muče svih ovih godina.
Priča o Bogoljubu Raljiću možda nikada neće biti razotkrivena, ali za Dušana i one koji su ga poznavali još ne postoji znatiželja da saznaju što se dogodilo. Iako se mnogo toga promenilo na pančevačkim ulicama, sveža su sećanja na Bogoljuba i nada da će se jednog dana saznati i činjenica o njegovom nestanku.
BONUS TEKST:
Dok se danas uglavnom doživljava kao sinonim za blještavilo i selektivnost, crveni tepih nije uvijek bio takav. Njegova je povijest raznolika, ali govori o urođenoj želji svakog ljudskog bića da se osjeća počašćenim, priznatim i također ostavi neizbrisiv trag. Stoga, bilo da hodate po njemu ili pozorno promatrate nekoga drugoga, podsjetite se da ovaj komad tkanine (da,) znači puno više od onoga što jest. Simbolizira kulturne tradicije s tako dubokim korijenima; i nakon stoljeća uspijevaju plijeniti i izazivati poštovanje.
Najstariji zapis o crvenom tepihu je iz antičke Grčke kada je u velikoj tragediji “Agamemnon” pjesnika Eshila kraljica Klitemnestra prostrla crveni tepih za svog muža koji se vraćao iz Trojanskog rata. Ovo je bio i simboličan čin—pokazivanje da je Agamemnon kralj i također naslućivanje nadolazeće tragedije jer se hodanje po crvenom tepihu smatralo bezbožnim i pozivalo na božansku odmazdu. Simbolika se promijenila, ali je zadržala svoju bit; danas je crveni tepih sinonim za prestiž i važnost.
Možda je to danas malo važno, ali crveni tepih nije uvijek bio povezan s glamurom i privilegijom. Njegova je povijest duga i raznolika, odražava našu potrebu za priznanjem, pohvalom ali i želju za velikim ulaskom. Stoga sljedeći put kad hodate (ili vidite nekoga kako hoda) crvenim tepihom sjetite se da je ovaj jednostavan komad tkanine mnogo više od onoga što se čini da jest – kulturni i tradicionalni simbol koji još uvijek osvaja i očarava srca stoljećima nakon što je predstavljen.
Iako je danas uglavnom znak sjaja i selektivnosti, crveni tepih ima vrlo zanimljivo podrijetlo koje odražava ljudsku potrebu za priznanjem, dostojanstvom, ali i za spektakularnim dojmom. Stoga, kada prelazite crvenim tepihom ili gledate kako netko drugi to radi, imajte na umu da je to više od običnog materijala – ono predstavlja nešto sa stoljetnom privlačnošću što može zadiviti i motivirati čak i danas.
Iako je danas uglavnom sinonim za glamur i elitizam, crveni tepih ima vrlo zanimljivu povijest: on utjelovljuje našu potrebu za pažnjom i čašću, kao i želju da napravimo nezaboravan ulazak. Stoga, kada putujete ili promatrate kako netko drugi to čini na tepihu od rubina, imajte na umu da je ovaj naizgled svjetovni tekstil zapravo totem duboko ugrađen u našu kulturu i baštinu; onaj koji je zadržao svoju očaravajuću kvalitetu do danas.
