U današnjem članku vam pišemo na temu odnosa između roditelja i djece koji se gradi tiho, godinama, bez velikih riječi. Ovo je razmišljanje ispričano jednostavno i iskreno, kao iz ugla nekoga ko je shvatio da se poštovanje u starosti ne dobija – već se zaslužuje mnogo ranije.pročitajte…
Mnogi roditelji tek u poznim godinama počnu da se pitaju kakav će odnos imati sa svojom djecom. Hoće li ih djeca slušati, poštovati njihove potrebe i biti uz njih kada više ne budu jaki kao nekad?
Iako se to pitanje često javlja kasno, odgovor na njega se formira veoma rano. Poštovanje se ne rađa u starosti, ono se gradi dok dijete još uči kako svijet funkcioniše.
Jedna od najvažnijih stvari koju roditelji često potcijene jeste način na koji se prema djetetu odnose dok je malo. Dijete od najranijih dana upija poruke o vrijednosti, moći i ljubavi. Ako odrasta uz viku, omalovažavanje, ismijavanje ili stalne kritike, ono ne uči šta je poštovanje. Uči da se povuče, da se boji ili da kasnije uzvrati istom mjerom. Dijete koje nikada nije bilo poštovano teško može naučiti da poštuje.
- Poštovanje se gradi kroz sitnice koje odraslima često djeluju nevažno. Kada roditelj sasluša dijete, čak i kada mu tema izgleda banalno, dijete osjeća da je važno. Kada se postave granice bez vrijeđanja i prijetnji, dijete uči da autoritet ne mora da ponižava. Kada roditelj prizna grešku i izvini se, šalje snažnu poruku da su svi ljudi odgovorni za svoje postupke. Takvi trenuci ostaju duboko urezani i ne brišu se s godinama.
Drugo važno pravilo je dosljednost. Djeca instinktivno traže stabilnost jer im ona daje osjećaj sigurnosti. Roditelj koji danas nešto dozvoljava, a sutra za isto viče, stvara zbunjenost i nepovjerenje. U takvom okruženju dijete ne razvija poštovanje, već stalni oprez. Poštovanje ne raste u haosu, već u predvidivosti.
Dosljednost ne znači strogoću, već jasnoću. Ako roditelj kaže da nešto ima posljedicu, važno je da je mirno i sprovede. Ako nešto obeća, važno je da to ispuni. Pravila koja važe samo kada roditelj ima loš dan ne doživljavaju se ozbiljno. Kao što odrasli ne poštuju autoritete koji stalno mijenjaju kriterije, tako ni djeca ne razvijaju poštovanje prema emocionalno nepredvidivim roditeljima.
- Treće pravilo koje pravi ogromnu razliku jeste odnos. Mnogi roditelji godinama ispunjavaju uloge hranitelja, organizatora i kontrolora, ali zaboravljaju da izgrade pravi odnos. Kasnije, u starosti, često kažu da su „sve dali“, ali djeca se ne sjećaju količine truda – sjećaju se osjećaja. Djeca pamte kako su se osjećala pored roditelja, ne koliko je roditelj radio.
Gradnja odnosa znači upoznati dijete kao osobu, a ne kao projekat. To znači znati šta ga raduje, čega se boji, šta ga zanima i kakve snove ima. To znači provoditi vrijeme koje nije samo fizička prisutnost, već stvarna povezanost. Takođe znači prihvatiti da dijete ne mora živjeti roditeljski život niti ispunjavati roditeljske neostvarene ambicije. Poštovanje raste tamo gdje postoji osjećaj da si viđen i prihvaćen.
- Roditelji koji cijeli život upravljaju, naređuju i odlučuju umjesto djeteta, često se u starosti suoče s distancom. Djeca tada odrađuju obavezu, ali bez topline. Formalna briga zamijeni bliskost, jer odnos nikada nije zaista izgrađen.
Četvrto pravilo odnosi se na način na koji se djecu uči odgovornosti. Mnogi roditelji nesvjesno koriste emocionalni pritisak, podsjećajući djecu na žrtve koje su podnijeli. Rečenice koje bude osjećaj duga možda kratkoročno izazovu poslušnost, ali dugoročno stvaraju otpor. Poštovanje ne može rasti iz osjećaja krivice.
Djeca ne žele da budu emocionalni dužnici. Kada se od njih očekuje da „vrate dug“, odnos postaje teret. Umjesto toga, važno je učiti ih brizi kroz primjer. Kada dijete vidi kako se roditelj s poštovanjem odnosi prema svojim roditeljima, kako brine bez prigovaranja i ucjene, ono usvaja takvo ponašanje kao normalno. To je lekcija koja ostaje za cijeli život.
- Ako roditelj želi poštovanje u starosti, najvažnije je da ga ne traži tada. Poštovanje koje je iznuđeno nestaje čim nestane strah ili zavisnost. Ono koje je izgrađeno odnosom ostaje i kada se uloge promijene. Način na koji se danas razgovara s djetetom, kako se reaguje na njegove emocije i koliko se poštuje njegova ličnost, vraća se kasnije – često vrlo precizno.
Starost ne donosi automatski autoritet. Ona samo pokaže kakav je odnos zaista izgrađen. Roditelji koji su davali poštovanje, strpljenje i razumijevanje, često dobiju isto to nazad. Jer djeca ne uče kako da se ponašaju prema roditeljima u starosti – ona to uče cijeli život.
