Sve se mijenja u ljeto 1991. godine, kada nakon što pregovori nisu uspjeli, Slovenija i Hrvatska proglašavaju nezavisnost. 11. septembra 1991. Predsjedništvo BiH usvaja Platformu za ostvarenje suverenosti, a 14. oktobra 1991, Skupština BiH usvaja Deklaraciju o suverenosti Bosne i Hercegovine.
Obje ove odluke su usvojene, uz očekivano protivljenje SDS-a. Ali nigdje u Ustavu nije postojala odredba da je za odluku potreban konsenzus „predstavnika sva tri naroda“. To znači da su odluke bile sasvim legalne.
Princip „konsenzusa naroda“ koji je bio sredstvo za sprečavanje srpsko-hrvatskog dogovora o podjeli BiH, u novom kontekstu, postaje prepreka za nezavisnost. Ali ne legalna, već politička.
Alija Izetbegović nakon proglašenja slovenačke i hrvatske nezavisnosti počinje naglašenije zagovarati građanski princip, nauštrb „dogovora naroda“. Na Kongresu SDA 1. decembra 1991. godine Izetbegović kaže: „Srbija i Hrvatska su nacionalne države. BiH to nije i zato može biti samo građanska republika. Jer u BiH ne žive Srbi, Hrvati i Muslimani, nego nacionalna mješavina tih naroda .“
„U BiH“, veli on, „pravo pitanje ne glasi da li i kako samoopredijeliti narode, nego kako samoopredijeliti njihovu mješavinu. Odgovor za to postoji, a to je istorijska formula Bosne kao multikonfesionalne, multinacionalne, multikulturne zajednice.“
Kada je Evropska zajednica postavila građanski referendum kao uslov za sticanje nezavisnosti BiH, za nas tada dileme nije bilo. S „dogovorom naroda“ ili bez njega, BiH je morala ići ka nezavisnosti.
Naše, probosanske političke elite su od ranije zauzele jasan stav da je za BiH prihvatljiva samo cjelovita Jugoslavija, u kojoj su Slovenija i prije svega Hrvatska. Bez njih to ne bi bila Jugoslavija, već Velika Srbija.
Ako bi u Velikoj Srbiji, „Bošnjaci bi“, piše Izetbegović, „bili ostali iskorišteni da ratuju za račun dva zavađena susjeda“. Riječju, Bošnjaci bi bili na poziciji kakvoj su sada Čečeni ili Tatari, čija omladina je regrutovana i ratuje po Ukrajini uime velike Rusije. U tradicionalnim, moralistički intoniranim priručnicima za vladaoce, hvaljena je dosljednost kao takva. Nasuprot njima, Machiavelli ističe da dosljednost vladaoca, odnosno. nesposobnost da se prilagođava novim okolnostima, može odvesti državu u propast.
Referendum o nezavisnosti nije bio kraj, nego tek početak. Da „građanski princip“ nije nikakav čarobni štap za očuvanje BiH pokazao se vrlo brzo nakon referenduma.Naime, Radovan Karadžić i Mate Boban su 6. maja 1992. godine u austrijskom Gracu postigli sporazum o rekidu neprijateljstva i podjeli BiH, čime se pokazalo da je podrška HDZ-a nezvisnosti BiH samo privremena.
Kako je napisao Zijad Šehić u knjizi Eksperiment u svjetskoj laboratoriji — Bosna , 8. maja 1992. reaguje State Depratment saopćenjem, u kojem se iznose stav da nisu mogući niti prihvatljivi dogovori na račun Bošnjaka, tada Muslimana, i legalno izabrane vlade BiH. Oslobođenje je, recimo, dan kasnije prenijelo saopćenje uz naslov: „SAD o dogovoru Srba i Hrvata u Gracu. Nema sporazuma bez muslimana“.
Američki State Department je podsjetio da se dvije trećine građana s pravom glasa na refrendumu izjasnilo za nezavisnu i cjelovitu BiH, te se pozivaju sve strane da se kroz razgovore dođu do rješenja krize. To je u konačnici ostvareno kroz Dejtonski sporazum, kojim je potvrđena nezavisnost BiH, na osnovu odluke od 1. marta, ali je uspostavljeno uređenje, koje nije građansko, već princip „dogovora naroda“ ima značajno mjesto u njemu. Takvo dejtonsko uređenje ima apsolutnu podršku međunarodne zajednice i danas.
Ako uzmemo u obzir sva navedena iskustva, jasno je da je početna binarna opozicija „građanski princip ili konstitutivni narod“ – neodgovarajuća da odgovori na izazove u političkoj praksi.
U borbi za Bosnu i Hercegovinu, treba se koristiti jednim i drugim principom, Jer po Dejtonu Bosna i Hercegovina nije posve ni građanska niti je posve tronacionalna država, već nešto između – ‘Mješavina’.
Sretan Dan nezavisnosti BiH
