U današnjem članku vam pišemo na temu ponašanja koja ljudi često povezuju sa psihopatskim osobinama i načina na koji se takve osobe mogu predstavljati u društvu. Neko na prvi pogled može djelovati veoma šarmantno, zabavno i pristupačno, ali tek kroz duže vrijeme postaje jasno kako se ponaša prema drugima kada više nema potrebe da ostavi dobar prvi utisak.
O psihopatiji se posljednjih godina govori mnogo više nego ranije. Društvene mreže, televizijske emisije i različiti popularni sadržaji često koriste ovaj izraz za osobe koje djeluju hladno, sebično ili manipulativno. Ipak, važno je znati da se ne može svaka teška, neprijatna ili sebična osoba nazvati psihopatom.
Ne postoji jednostavan test kojim se neko može pouzdano procijeniti nakon nekoliko minuta razgovora. Stručna procjena ličnosti mnogo je složenija i zahtijeva više informacija o ponašanju osobe tokom vremena.
Jedna od osobina koja može privući pažnju jeste izrazito razvijen površinski šarm. Takva osoba može veoma brzo osvojiti sagovornika, djelovati samouvjereno i znati tačno šta treba reći kako bi ostavila dobar utisak.
Problem nije u tome što je neko druželjubiv ili šarmantan. Mnogo ljudi prirodno ima takvu ličnost. Razlog za oprez pojavljuje se kada se šarm neprestano koristi kao sredstvo da bi se dobilo nešto od drugih.
Ako se iza prijatnog ponašanja stalno pojavljuju iskorištavanje, laganje i manipulacija, tada prvi utisak više nije jedino što treba posmatrati.
Manipulativno ponašanje može izgledati veoma različito. Neko stalno mijenja priču kako bi ispao žrtva, drugi pokušava izazvati osjećaj krivice, dok treći koristi pohvale i obećanja samo dok mu je druga osoba korisna.
Često se takvi odnosi u početku čine veoma intenzivnim.
Osoba može veoma brzo stvoriti osjećaj bliskosti, govoriti ono što druga strana želi čuti i ostavljati utisak da je riječ o nekom izuzetno pažljivom i posebnom.
Tek kasnije se može pojaviti potpuno drugačija strana.
Jedan od znakova koji je mnogo važniji od prvog šarma jeste način na koji se osoba ponaša kada joj neko postavi granicu ili kaže „ne“.
Dok sve ide prema njenim željama, može djelovati prijatno. Međutim, kada naiđe na odbijanje, kritiku ili granicu, reakcija može biti ljutnja, omalovažavanje, prijetnja ili pokušaj kažnjavanja druge osobe.
To ne znači automatski psihopatiju, ali može biti ozbiljan znak nezdravog odnosa.
Posebno treba posmatrati da li osoba redovno pokazuje nedostatak empatije.
Empatija nije samo sposobnost da neko kaže pravu rečenicu kada je druga osoba tužna. Mnogo važnije je kako reaguje kada je nekome nanijela štetu.
Ako neko stalno povređuje druge, nikada ne prihvata odgovornost i gotovo uvijek pronalazi razlog zbog kojeg je druga osoba „sama kriva“, takav obrazac zaslužuje pažnju.
Kod antisocijalnih obrazaca ponašanja mogu se pojaviti laganje, manipulacija, nepoštovanje pravila i prava drugih, impulsivnost ili agresivnost. Ipak, takve karakteristike moraju se procjenjivati stručno i kroz širu sliku života osobe.
Važno je napraviti i razliku između termina koji se u javnosti često miješaju.
„Psihopatija“ se često koristi u svakodnevnom govoru, ali nije zasebna formalna dijagnoza u svim savremenim dijagnostičkim sistemima. U kliničkoj praksi postoji antisocijalni poremećaj ličnosti, dok se psihopatske osobine mogu procjenjivati posebnim stručnim alatima.
Zbog toga nije dobro nekome lijepiti etiketu samo zato što je hladan, manipulativan ili neprijatan.
Još jedna osobina koja se često spominje jeste sklonost iskorištavanju drugih.
U takvom odnosu druga osoba može s vremenom primijetiti da stalno daje više nego što dobija. Njene potrebe se zanemaruju, dok su potrebe druge strane uvijek predstavljene kao važnije.
Takav odnos može djelovati veoma jednostrano.
Kada je jednom partneru teško, očekuje se potpuna podrška. Kada je drugom partneru teško, njegove emocije mogu biti ismijane, umanjene ili potpuno ignorisane.
Slično se može dešavati i u prijateljstvima ili na poslu.
Osoba može biti izrazito ljubazna prema nekome ko joj može pomoći, ali potpuno hladna ili nepristojna prema ljudima od kojih nema nikakvu korist.
Upravo način na koji se neko ponaša prema ljudima koji mu „ne trebaju“ ponekad otkrije mnogo više nego ponašanje prema onima koje želi impresionirati.
Još jedan problem može biti stalno kršenje granica.
Neko jasno kaže da mu određeno ponašanje smeta, ali druga osoba to nastavlja raditi. Izvinjenje se možda ponavlja, ali se ponašanje ne mijenja.
Izvinjenje bez promjene ponašanja s vremenom gubi vrijednost.
Kod osoba koje imaju snažne manipulativne obrasce često se pojavljuje i prebacivanje krivice. Gotovo svaki sukob završava tako što druga osoba počne sumnjati u vlastiti doživljaj događaja.
Takva dinamika može biti veoma iscrpljujuća.
Osoba može početi razmišljati da je možda zaista preosjetljiva, zahtjevna ili problematična, iako joj je prvobitna reakcija bila sasvim opravdana.
Zbog toga je važno ne fokusirati se samo na pitanje „da li je neko psihopata“.
Mnogo korisnije pitanje glasi: da li se uz tu osobu neko osjeća sigurno, poštovano i slobodno da postavi granice?
Ako odgovor stalno glasi „ne“, već postoji dovoljno razloga da se odnos ozbiljno preispita, bez obzira na bilo kakvu dijagnozu.
Agresivnost je još jedna karakteristika koja može zahtijevati ozbiljnu pažnju.
Nagli ispadi bijesa, prijetnje, uništavanje stvari, fizičko nasilje ili zastrašivanje nisu nešto što treba normalizovati kao „težak karakter“.
Ako postoji strah za vlastitu sigurnost ili sigurnost druge osobe, prioritet nije analiziranje ličnosti nego zaštita i traženje pomoći.
Niko ne mora imati stručnu dijagnozu da bi njegovo nasilno ili manipulativno ponašanje bilo neprihvatljivo.
Također je važno razumjeti da mentalni poremećaj ne znači automatski nasilje.
Većina ljudi sa mentalnim teškoćama nije nasilna, pa povezivanje svake agresije sa psihijatrijskom dijagnozom može dodatno povećati stigmu.
Zbog toga se procjena osobe ne smije svoditi na stereotipe.
Neko može biti šarmantan i potpuno dobronamjeran. Druga osoba može biti povučena i hladna, a ipak veoma empatična i pouzdana.
Najviše govori obrazac ponašanja kroz vrijeme, a ne jedna osobina ili pet minuta razgovora.
Kada postoje ozbiljne sumnje u nečije ponašanje, korisno je pratiti konkretne postupke: da li osoba laže, poštuje granice, preuzima odgovornost, pokazuje saosjećanje i mijenja ponašanje kada nekoga povrijedi.
To daje mnogo realniju sliku nego pokušaj „čitanja“ nečije ličnosti na osnovu pogleda, držanja ili nekoliko rečenica.
Na kraju, nije potrebno postati stručnjak za poremećaje ličnosti da bi čovjek zaštitio sebe.
