U današnjem članku vam pišemo na temu Dražena Petrovića, legendarnog košarkaša koji je ostavio veliki trag u sportu, ali se tokom života susretao i s pitanjima koja nisu imala veze s košarkom. Jedno pitanje o njegovom porijeklu dovelo ga je u neprijatan položaj, ali je njegov smireni odgovor pokazao kakav je čovjek bio.
Dražen Petrović ostao je upamćen kao jedan od najboljih košarkaša s ovih prostora. Njegovo ime ni danas se ne izgovara samo uz statistike, medalje i velike utakmice. Ljudi ga pamte po nevjerovatnoj upornosti, energiji koju je pokazivao na terenu i ljubavi prema igri kojoj je posvetio gotovo cijeli život.
Rođen je u Šibeniku, gdje je još kao dječak počeo pokazivati poseban talenat. Međutim, iza tog talenta nalazili su se sati napornog rada i treniranja. Dražen nije čekao da mu uspjeh dođe sam. Stalno je ponavljao iste pokrete, popravljao nedostatke i od sebe tražio više nego što su drugi očekivali. Upravo su disciplina i ogromna želja za napretkom od njega napravile sportistu kojeg je bilo teško zaustaviti.
Njegova karijera u Jugoslaviji donijela mu je veliko poštovanje publike. Igrajući za klubove i reprezentaciju, osvajao je trofeje i medalje, a navijači su brzo shvatili da gledaju košarkaša koji se pojavljuje veoma rijetko. Nije ga krasila samo preciznost u šutu. Imao je samopouzdanje, brzinu i sposobnost da preuzme odgovornost kada je utakmica bila najteža.
Kada je otišao u Sjedinjene Američke Države i zaigrao u NBA ligi, pred njim se našao novi izazov. U to vrijeme evropskim igračima nije bilo lako dobiti priliku u najjačoj ligi svijeta. Često se sumnjalo da mogu odgovoriti zahtjevima američke košarke, a mnogi od njih nisu odmah dobijali dovoljno vremena na terenu.
Dražen je ipak vjerovao u sebe. Morao je biti strpljiv i dokazivati se iz dana u dan, ali nije odustajao. Nakon teškog početka uspio je pokazati koliko vrijedi, naročito u dresu New Jersey Netsa. Njegov uspjeh pomogao je da se promijeni pogled na evropske košarkaše u NBA ligi i otvorio je vrata generacijama koje su došle poslije njega.
Ipak, dok je njegova sportska karijera išla prema vrhuncu, prostor bivše Jugoslavije prolazio je kroz jedno od najtežih razdoblja. Raspad države i ratovi unijeli su podjele među ljude, a poznate ličnosti često su bile izložene pitanjima o nacionalnosti, porijeklu i političkom opredjeljenju. Od sportista se ponekad očekivalo da daju odgovore koji su daleko izlazili iz okvira njihovog zanimanja.
U jednom televizijskom razgovoru Dražen se navodno našao pred posebno direktnim pitanjem: „Dražene, da li si ti Srbin?” Takvo pitanje u tadašnjim okolnostima nije bilo bezazleno. Svaka riječ mogla je biti protumačena na različite načine, a napetost se mogla osjetiti i u ponašanju voditelja.
Prema navodima prenesenim u priči, Dražen nije reagovao ljutito niti je dozvolio da ga neprijatna situacija izbaci iz ravnoteže. Mirno je govorio o svojoj porodici i krajevima iz kojih potiču njegovi roditelji. Naveo je da je iz Šibenika, da mu je majka iz Bilica, a otac iz Hercegovine. Time je pokušao objasniti vlastito porijeklo bez ulaska u svađu i bez teških riječi.
Njegov odgovor ostao je zapamćen upravo zbog smirenosti. U vremenu kada su ljudi često bili prisiljavani da biraju strane i dokazuju kome pripadaju, Dražen je prvenstveno želio govoriti svojim djelima. Nije dopuštao da jedan dio porodičnog porijekla poništi sve ono što je sam izgradio kroz život, rad i sport.
Istovremeno, nije skrivao koliko mu je značilo igranje za Hrvatsku. Njegovu vezu s hrvatskom reprezentacijom pratile su snažne emocije, a prenosi se i njegova izjava da mu ta reprezentacija znači sve. To nije bila samo sportska odluka. U burnim godinama takav izbor nosio je mnogo veću težinu nego što bi imao u mirnijem vremenu.
O tim danima govorio je i njegov brat Aleksandar Aco Petrović, koji je dobro razumio pritiske kroz koje je Dražen prolazio. Porodično porijeklo bilo je složeno, kao i kod mnogih porodica na ovim prostorima. Zbog toga se Draženova priča ne može svesti na samo jednu rečenicu niti na pokušaj da ga drugi uklope u unaprijed određenu kategoriju.
Iako je javnost često tražila jednostavne odgovore, njegov život bio je mnogo bogatiji od etiketa. Bio je sin, brat, saigrač i sportista koji je želio pobjeđivati. Na terenu nije dijelio ljude prema njihovom imenu ili porijeklu. Posmatrao ih je kao saigrače, protivnike i ljude koji dijele istu ljubav prema košarci.
Njegov život tragično je prekinut 1993. godine u saobraćajnoj nesreći u Njemačkoj. Imao je samo 28 godina i nalazio se u periodu kada su mnogi vjerovali da tek treba pokazati svoje najbolje igre. Vijest o njegovoj smrti potresla je sportsku javnost i ostavila prazninu koju je bilo gotovo nemoguće ispuniti.
