U današnjem članku vam pišemo na temu obnavljanja stare kožne torbe koja je izgubila nekadašnju mekoću i sjaj. Uz pažljivo čišćenje i odgovarajuću njegu, mnogim torbama može se produžiti vijek i vratiti uredniji izgled bez kupovine novog komada.
Stara torba često ima mnogo veću vrijednost od one koja se može izraziti novcem. Možda je bila poklon drage osobe, uspomena s putovanja ili modni detalj koji je godinama pratio vlasnicu u važnim trenucima. Kada se na njenoj površini pojave ogrebotine, prašina, mrlje i izblijedjeli dijelovi, lako je pomisliti da joj više nema pomoći. Ipak, prava koža može dugo trajati ako se čisti i njeguje na odgovarajući način.
Prije početka bilo kakvog rada potrebno je utvrditi od kojeg je materijala torba napravljena. Nisu svi proizvodi koji izgledaju kao koža zaista prirodna koža, a ni sve vrste prirodne kože ne podnose isti tretman. Glatka koža obično se može njegovati blagim sredstvom za čišćenje i regeneratorom. Antilop, nubuk, lakirana, egzotična i veoma osjetljiva koža traže posebne proizvode i drugačiji postupak.
Zbog toga se sedlarski sapun i univerzalni regenerator ne bi trebali automatski nanositi na svaku torbu. Takvi proizvodi mogu odgovarati određenim vrstama glatke kože, ali na nekim površinama mogu ostaviti fleke, promijeniti boju ili pokvariti završni sloj. Najsigurnije je prvo pročitati deklaraciju proizvoda i uvijek napraviti probu na skrivenom dijelu torbe.
Za osnovnu obnovu glatke kožne torbe obično su dovoljne mekane mikrofiber krpe, nježna četka, mala količina destilovane vode, sredstvo namijenjeno čišćenju kože i odgovarajući regenerator. Destilovana voda može biti korisna jer ne sadrži minerale koji ponekad ostavljaju tragove. Četka treba biti dovoljno nježna da ne izgrebe površinu, dok se grube spužve i agresivna kućna sredstva trebaju izbjegavati.
Torba se prvo treba potpuno isprazniti. Iz unutrašnjih džepova potrebno je ukloniti račune, mrvice, papiriće i sitne predmete koji se godinama mogu nakupljati. Postava se zatim može pažljivo istresti ili usisati na najslabijoj snazi, vodeći računa da se ne povuče ili ošteti. Ako proizvođač nije naveo da se postava smije prati, ne bi je trebalo natapati vodom.
Površinska prašina uklanja se suhom i čistom krpom. Posebna pažnja posvećuje se šavovima, rubovima, dnu i spojevima ručki, jer se upravo na tim mjestima često skuplja najviše nečistoće. Metalni dijelovi mogu se prebrisati odvojeno, ali sredstvo za metal ne smije doći u dodir s kožom. Čišćenje treba biti nježno i postepeno, bez jakog pritiskanja i natapanja materijala.
Kada se torba očisti od prašine, sredstvo za kožu prvo se nanosi na mali dio koji se ne vidi tokom nošenja. Nakon toga treba sačekati da se površina osuši kako bi se provjerilo je li došlo do promjene boje ili teksture. Tek kada test pokaže da nema neželjene reakcije, može se prijeći na ostatak torbe.
Ako se koristi sedlarski sapun koji je prikladan za konkretnu kožu, potrebno ga je nanositi veoma štedljivo. Mekana krpa ili četka lagano se navlaži, a zatim se napravi mala količina pjene. Torba se čisti dio po dio, blagim kružnim pokretima. Nije dobro cijelu površinu prekriti velikom količinom vode i sapuna, jer koža može postati kruta, izgubiti oblik ili dobiti neujednačene tragove.
Posebno zaprljani dijelovi ne trebaju se ribati silom. Bolje je ponoviti blag postupak nego pokušati ukloniti sve jednim agresivnim potezom. Tvrdokorne mrlje od tinte, masnoće, parfema ili šminke mogu zahtijevati profesionalnu pomoć. Kućni eksperimenti s alkoholom, acetonom, maramicama za dezinfekciju ili sredstvima za suđe lako mogu ukloniti zaštitni sloj i trajno oštetiti boju.
Nakon čišćenja ostatak proizvoda uklanja se blago vlažnom krpom, ako to nalažu upute proizvođača. Torba se potom ostavlja da se osuši prirodno, na prozračnom mjestu i dalje od direktnog sunca. Fen, radijator i drugi izvori toplote mogu prebrzo izvući vlagu iz kože, pa ona može popucati ili se deformisati. Prirodno sušenje zahtijeva više vremena, ali mnogo bolje čuva materijal.
