U današnjem članku vam pišemo na temu prijateljstva koje je bilo jače od rata, straha i svih podjela među ljudima. Ovo je jednostavna, ali veoma emotivna priča o dvojici komšija koji su jedan drugome bili poput najrođenije braće….
Ljubo je bio Srbin iz okoline Doboja, dok je njegov komšija Hasan bio musliman. Njih dvojica nisu dozvoljavala da različita imena, vjera ili porijeklo određuju kakav će odnos imati. Poznavali su se još od djetinjstva i zajedno su prošli kroz brojne lijepe, ali i teške trenutke. Kako su godine prolazile, obojica su zasnovala porodice, izgradila kuće i nastavila živjeti jedan blizu drugoga.
Njihovo prijateljstvo bilo je prirodno i iskreno. Gotovo svake večeri sjedili su na klupi ispred Hasanove kuće. Razgovarali su o djeci, poslu, kućnim obavezama i svemu što donosi običan život. Nekada bi se smijali uspomenama iz mladosti, a nekada bi ozbiljno razgovarali o problemima koji su ih mučili. Znali su da se mogu osloniti jedan na drugoga bez obzira na okolnosti.
Ljudi iz komšiluka navikli su ih viđati zajedno. Kada bi jednom od njih bila potrebna pomoć, drugi nije čekao da bude pozvan. Pomagali su jedan drugome oko kuće, dijelili ono što su imali i ponašali se kao članovi iste porodice. Tada niko nije mogao ni naslutiti koliko će njihova povezanost uskoro biti stavljena na iskušenje.
Dolaskom rata život kakav su poznavali nestao je gotovo preko noći. Mirne večeri zamijenili su zvuci detonacija, strah i stalna neizvjesnost. Ljudi koji su do jučer živjeli jedni pored drugih počeli su se gledati s nepovjerenjem, a nacionalne i vjerske podjele postajale su sve opasnije. Ljubo nije znao šta treba učiniti, gdje može otići niti kome još smije vjerovati.
U tim trenucima Hasan mu nije okrenuo leđa. Jasno mu je stavio do znanja da se njihovo prijateljstvo ne može izbrisati zbog rata. Rekao mu je da ga smatra bratom i da se brat ne napušta kada nastupi nevolja. Ponudio je Ljubi da zajedno sa suprugom i djecom dođe u njegovu kuću i tamo potraži zaštitu.
Ljubo je u početku oklijevao. Bio je svjestan da bi Hasan zbog te odluke mogao izložiti opasnosti sebe i čitavu svoju porodicu. Nije želio da čovjek koji mu je toliko puta pomogao strada zbog njega. Međutim, kada su u blizini počele padati prve granate, postalo je jasno da vremena za razmišljanje više nema. Ljubo je prihvatio Hasanovu ruku spasa i sa porodicom se sklonio pod njegov krov.
Mjeseci koji su uslijedili bili su izuzetno teški. Dvije porodice živjele su zajedno, dijeleći svaki komad hrane i svaki trenutak straha. Namirnica je bilo malo, ali se niko nije žalio da je dobio manje od drugoga. Kada bi u kuću stiglo nešto brašna, ulja ili krompira, sve se ravnopravno raspoređivalo.
Djeca su se, uprkos svemu, igrala zajedno. Njihova igra bila je kratki bijeg od svijeta odraslih, u kojem su svakodnevno stizale vijesti o stradanjima i razaranju. Dok su se mališani pokušavali ponašati kao da je život normalan, njihovi roditelji stalno su osluškivali šta se događa vani.
Najgore su bile noći. Kada bi se začule eksplozije, svi bi odlazili u podrum. U hladnom i mračnom prostoru sjedili su jedni uz druge, nadajući se da će dočekati jutro. Hasan je često ostajao budan dok su ostali pokušavali zaspati. Pazio je na obje porodice i ponašao se kao da su Ljubina djeca njegova vlastita. Ljubo je tu brigu duboko urezao u pamćenje.
