U današnjem članku vam pišemo na temu pripreme pirinča na način koji potpuno mijenja doživljaj ovog svakodnevnog priloga. Ovo je jedan od onih kuhinjskih trikova koji se prenose tiho, ali kada se jednom isprobaju, teško je vratiti se na staro.U nastavku više….
Iako se pirinač često doživljava kao nešto najjednostavnije za pripremu, istina je da mali detalji čine ogromnu razliku.
Mnogi ga kuvaju rutinski, u običnoj vodi, bez razmišljanja o teksturi i ukusu. Rezultat je često kašast, bezličan prilog koji se jede samo zato što “ide uz jelo”. Međutim, uz malo pažnje i drugačiji pristup, pirinač može postati pun, mirisan i savršeno rastresit, gotovo kao glavno jelo na tanjiru.
Sve počinje već kod prvog koraka – pranja zrna. Ovaj dio se često preskače ili obavlja površno, ali upravo tu nastaje razlika između ljepljivog i savršeno kuvanog pirinča. Pranjem se uklanja višak skroba koji se nalazi na površini zrna. Najbolje je pirinač oprati u posudi, nježno ga miješajući prstima, umjesto pod jakim mlazom vode. Tako se zrna ne oštećuju, a istovremeno se čuvaju njihove prirodne osobine. Kod svježeg pirinča dovoljno je nekoliko ispiranja, dok stariji zahtijeva malo više strpljenja.
- Nakon pranja dolazi korak koji mnogi ne praktikuju, a koji pravi ogromnu razliku – kratko odmaranje. Kada pirinač odstoji u vodi, zrna počinju ravnomjernije upijati vlagu. To znači da će se kasnije jednako kuvati, bez pucanja i bez raspadanja. Ovaj mali predah prije kuvanja često je tajna profesionalnih kuvara.
Zanimljivo je i to da voda u kojoj se pirinač ispirao ne mora završiti u sudoperu. Ona sadrži minerale i korisne tvari koje se ispiru sa zrna. U mnogim domaćinstvima koristi se za zalijevanje biljaka, jer pomaže zemljištu i jača korijen. Neki je koriste i za ispiranje voća i povrća, dok drugi tvrde da je odlična za neutralizaciju mirisa kod mesa i ribe. Ovo je jednostavan način da se u kuhinji ništa ne baca uzalud.
Prava promjena, međutim, dolazi u samom kuvanju. Umjesto vode, koristi se temeljac – najčešće pileći, ali može biti i povrtni. Time pirinač dobija dubinu okusa već u startu. U posudi se prvo lagano otopi maslac, a zatim se dodaje ocijeđeni pirinač. Zrna se kratko miješaju na blagoj temperaturi, tek toliko da ispari preostala vlaga. Ovaj korak osigurava da pirinač ostane rastresit i da se zrna kasnije ne lijepe jedno za drugo.
- Kada pirinač postane blago staklast, dodaje se zagrijani temeljac, uz malo soli i bibera. Nakon toga više nema miješanja. Temperatura se smanjuje, a pirinač se ostavlja da polako upije tečnost. Upravo u tom mirnom kuvanju bez stalnog miješanja krije se tajna savršene strukture. Strpljenje je ovdje jednako važno kao i sami sastojci.
Postoje i sitni trikovi koji dodatno popravljaju rezultat. Nekoliko kapi blagoga sirćeta može pomoći da zrna zadrže oblik. Tanki sloj masnoće na dnu posude sprječava lijepljenje, dok prilagođavanje količine tečnosti vrsti pirinča daje još bolji efekat. Dugozrni pirinač traži više tečnosti, dok kratkozrni zahtijeva oprezniji pristup.
Kada je pravilno pripremljen, pirinač prestaje biti samo prilog. On dobija sopstveni karakter, aromu i teksturu. Može se poslužiti uz meso, ribu, povrće ili biti osnova za razna jela. Ono što ga izdvaja jeste osjećaj lakoće – zrna su mekana, ali se ne raspadaju, i svako zadržava svoj oblik.
- Osim što poboljšava ukus jela, ovakav način pripreme mijenja i odnos prema kuhanju. Počinje se razmišljati o svakom koraku, o tome kako se i najjednostavnije namirnice mogu unaprijediti uz malo pažnje. Kuhinja tada prestaje biti rutina i postaje prostor kreativnosti.
Na kraju, ovaj trik nije rezervisan samo za iskusne kuvare. Upravo suprotno – idealan je za one koji žele jednostavno, ali kvalitetno rješenje. Jednom kada se ovako pripremi pirinač, teško je vratiti se na kuvanje u običnoj vodi. Razlika je vidljiva na prvi zalogaj, a zadovoljstvo što ste od nečega običnog napravili nešto posebno – neprocjenjivo.
